Hrvatska peta jezična kolona

Društvo općenitoIzdvojeno

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u… u to u što već ulažu “svatko prema mogućnostima” vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu “naših naroda i narodnosti”… ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to… puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu…

Preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku.

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa “zgražanje”, ili, nedajbože, “mržnja” – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima “dvije lijeve”, ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da “može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi”. Tako mu ispiru… pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata… samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni “krvavi revolucionari” poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer…

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz “Regiona”, među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan… ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad… ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj “zajednički jezik”. Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu “istim jezikom”. Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to…

Kad bi ga nazvali “istim jezikom” suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: “Je li isti taj, a ne drugi?”, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: “Je li isti takav, a ne drugačiji?”, odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih “isti takav, a ne drugačiji”.

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se… ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da… da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad… ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani (“čudaci” koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje – kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”. One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”.

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker… i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. “Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!”, sigurno bi glasio naš “kontinentalni odgovor”.

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija… jebote, samo ne hartija… vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje… Za “belo mleko” ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za “bilo mliko”, jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za “uradiću” i “kupiću”. E to je, čitatelju, dio tog “zajedničkog jezika” kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Komentari

komentara

Post Author: Boris Traljić

NE PROPUSTITE...