Mi ili oni! (Hrvatska šaptom pade)

EsejEuropska unijaIzdvojeno

20160721deklaracijaNije ovaj članak za tebe, cijenjeni moj čitatelju. Nije vjeruj mi, nemaš ti stomak za sve ono što te ovdje čeka. Ne može to podnijeti tvoj probavni sustav koji je navikao manje-više na onu, hm normalnu(?), hrvatsku hranu, jer ne jedeš ti u trošnoj polegušici “pjat zeja s dva kumpira i suzom uja“, nego u, na primjer, Costabelli tamaniš škampe s gradela, ali one veličine prosječnog jastoga, one koje bi tvoj slučajni gost biolog-fanatik fotografirao kraj ravnala kako bi ih kao rekordere objavio u nekom znanstvenom radu, pa još postavlja glupa pitanja: “Znate li lokaciju gdje su ulovljeni? Dubinu? Kolika je bila temperatura mora?” i slično, a ti mu samo odgovaraš: “Ostani mirno i ne jedi sebe… đast jedi taj šrimp, to je nam naš borb dao!“; dakle, ne može tvoj probavni trakt, dragi moj čitatelju, podnijeti svu krvavu realnost ovog prokletog svijeta, čak ni onaj mali dio s kojim se bavi ovaj članak.

Nije ovaj članak ni za tebe, cijenjeni čitatelju. Da, da, ni za tebe nije… što se osvrćeš? Nije vjeruj mi, ne može ovo podnijeti tvoj mozak, ako je jedan od onih koji pada u ekstazu i trese se od uzbuđenja do granice kolpa, ili šlaganfala ako je šlaganfal tvom dijalektu bliži, samo zato što se nekidan s gomilom jedn(ak)oumnih mozgova okupio na Jelačić placu da podrži stanovitog Borisa Jokića, a iznapada stanovitog Predraga Šustara, između ostalog i zato što je ovaj potonji tvoj veliki prosvjed nazvao fešta pa mu za inat sa suzom u oku i s dvadesetak tisuća istomišljenika izmrmljaš, a kao pjevaš, “Gaudeamus igitur”, uz pomoć profesionalaca s bine, naravno, jer znaš samo prvu riječ te studenske himne, himne koja, da ironija bude veća, pjeva o radosti i veselju pa se tvoj akademski bunt bez tvog znanja pretvori u molijerovski obrat – nije ovo fešta Predraže, nego ozbiljna stvar, a ozbiljnost potvrđujem akademski, na latinskom čak, pjesmom o potrebi fešte i veselja(!) u kratkom i tužnom životu; dakle, ne može takav tvoj mozak, dragi čitatelju, shvatiti ovoliku količinu primitivizma, ekstremizma, ksenofobije, isključivosti i neeuropejstva koja te čeka u ovom članku. Zato odustani, k’o Boga te molim, od daljnjeg čitanja.

Ma ne bih ja ovako intelektualno i moralno skučen tekst nikad ni napisao da me nije ovih dana (21. srpnja 2016. pr. B.T.) nazvao prijatelj, građanin Europske unije, pa mi na tečnom materinjem njemačkom jeziku u dahu izgovorio u slušalicu mobitela:

O čemu se to ovdje radi!? Grozna je ova vijest što se kao epidemija proširila internetom, video na kojem manja nakupina spodoba između dvadeset i trideset godina maltretira pa dekapitira – stani malo… čemu dovraga ova riječ… čemu potreba nešto užasno učiniti prihvatljivijim – pa tupom čakijom odsiječe glavu dječaku od desetak godina. Navodno su to napravili “naši”, odnosno pokret Nour al-Din al-Zinki koji i mi, NATOvci, podržavamo.

 I što možeš misliti nakon ove vijesti? Ma svi su oni isti – I! S! T! I! I Nour al-Din al-Zinki, i Bašaraalasadovci, i Isilovci, i Al-Nusra, i Al-Qaeda, i Kurdi, i Turci, Iračani, Iranci, Pakistanci, Afganistanci, Egipćani, Libijci, Saudijci… bogohulnici najobičniji, svi koljači i teroristi koji žene tretiraju kao niža bića, niža i od svinja koje preziru. Ne bismo ih, života mi, ni pogledali, ma digli bismo i medijski i betonski zid oko njih da nemamo taj prokleti interes, da tamo ne teku potoci predrage nam nafte.

 Ovako, svako malo neki njihov prijeđe taj, dok je nafte samo zamišljeni medijsko-betonski zid i uz veliki prasak preda svoju dušu Bogu na istinu. I duše još nekoliko desetina ili stotina nesretnika kojima su najveći životni problemi u tom trenutku bili žuljevi od novih cipela, ili čekanje nalaza biopsije one proklete kvržice, ili ona glupača koja je jutros uzela sve žute flomastere, i to baš onda kad je teta-odgojiteljica rekla da nacrtaju sunce. Svi su problemi tih duša nestali u bljesku.

Ne bih ni nakon ovoga napisao ovako intelektualno i moralno skučen tekst da me njegove riječi nisu podsjetile na one od prije dvadesetak godina (21. srpnja 1995. pr. B.T.), od istog tog prijatelja, građanina Europske unije, kad mi je na tečnom materinjem njemačkom jeziku u dahu izgovorio, tada uz brujanje i šumove, u slušalicu žičnog telefona:

O čemu se to ovdje radi!? Grozna je ova vijest što se kao epidemija proširila TV kanalima da je manja nakupina spodoba počinila genocid – stani malo… čemu dovraga ova riječ… čemu potreba nešto užasno učiniti prihvatljivijim – šakama, čekićima, tupim čakijama, pištoljima, bombama, mitraljezima i ostalim manje-više učinkovitim sredstvima pobila desetak tisuća duša u Srbrenici. Navodno su to napravili Srbi, odnosno Vojska Republike Srpske.

 I što možeš misliti nakon ove vijesti? Ma svi ste vi isti – I! S! T! I! I Vojska Republike Srpske, i Beli orlovi, i Škorpioni, i Srpska JNA vojska, i Armija BIH, i HVO, i HOS, i Hrvatska vojska, i Srbi, i Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci… bogohulnici najobičniji, svi koljači i teroristi, žene tretirate kao niža bića, niža i od svinja. Ne bismo vas, života mi, ni pogledali, ma digli bismo i medijski i betonski zid oko vas da nemamo interes, da niste tržište od dvadesetak milijuna duša prebogato vrijednim resursima… i morem… i to kakvim morem.

 Ovako, svako malo neko vaše sranje prijeđe taj, dok je tržišta i resursa, i mora… i to kakvog mora… samo zamišljeni medijsko-betonski zid i zasmrdi cijelu Europsku uniju s desetak tisuća duša jednih koje su drugi poslali Bogu na istinu.

I potpisaše nekidan hrvatska Predsjednica i srpski aparatčik nekakvu Deklaraciju. Potpisaše je oni, a moja Hrvatska šaptom pade…

O čemu se to ovdje radi, cijenjeni moj preostali čitatelju? Želim ti samo slikovito prikazati činjenicu da nema velike razlike u stavu zapadno-europskog razvijeno-demokratskog Europljanina prema islamskim fundamentalistima i balkanskim plemenima. Nije se pogled tog Europljanina, tog najvažnijeg građanina svijeta kojeg je povijest dala, tog role-modela koji samom svojom egzistencijom podučava niža bića kako se treba jebavati, rađati, hraniti, liječiti, oblačiti, kako treba raditi, zarađivati, štedjeti, ulagati, ljetovati, zimovati, kako treba živjeti i umrijeti dovraga, nije se, dakle, pogled tog Europljanina prema balkanskom smeću nimalo promijenio od ratnih devedesetih.

I mi Hrvati smo za njega samo obično balkansko smeće, ako si možda posumnjao u to dragi čitatelju, samo jedno prčevito pleme, Srbi-katolici koji su, Bože znaj zašto, oduvijek naginjali Europi i slinili za europskim vrijednostima. A on nam je, znajući za to duša od čovjeka, davao najbolje poslove na baušteli. Počinjali bismo doduše kao i Turci sa štemanjem zidova, s postavljanjem cijevi ili knaufa, ali već nakon desetak godina bi nas školovao i unaprjeđivao do, bome, gospodskih poslova. I eto, jedva da prođe desetljeće pikamera prije nego počnemo voziti viljuškare i bagere, poneki sretnik čak i dizalicu, a Turci još štemaju, he, he, he.

A što Hrvatu više treba osim dobrog gospodara? Hajde reci, onako iz duše. Da su Srbi bili malo pametniji, da su nam tu i tamo dali malo više mrkve, a malo manje batine još bi i danas po nama jahali, još bi nas podučavali kako se treba jebavati, rađati, hraniti, liječiti, oblačiti, kako treba raditi, zarađivati, štedjeti, ulagati, ljetovati, zimovati, kako treba živjeti i umrijeti dovraga. Ovi naši koji su onda dobivali malo više mrkve još sline za njima, pa ti onda reci da ovo nije istina. Ali eto… nisu Srbi (bili) pametni.

Sjeti se samo kako se stomak okretao, kako se mozak kolpavao (šlaganfal) dragi moj čitatelju, svima onima prozvanim na početku ovog članka, i ne samo njima, povraćanja i kolpi svuda i svih onih dvadesetak godina naše kakve-takve samostalnosti. Ne bi prošao ni jedan dan, ni jedan jedini jebeni dan, a da oni ne bi nazvali Europljanina i panično ga preklinjali da nas primi pod svoje skute, jer mi mu pripadamo, jer mi dijelimo iste vrijednosti, i poručivali mu da nas slobodno zajaši: “Slobodno, samo dajte presv(ij)etli gospodine, jer mi Hrvati smo na jahače navikli“, jer “i tovar se na samar navikne“.

Bog mi je svjedok, cijenjeni moj čitatelju, sam dragi Bog zna da sam mislio kako je sve to zbog naše djece, zbog mira – mi ovamo, Srbi tamo – jer ako smo mi i oni na istoj strani moguć je samo jedan epilog – rat! I počeo sam se asimilirati u tu Europu, takvi smo mi prokleti – lako se prilagodimo samaru – učio sam od te Europe kako se treba jebavati, rađati, hraniti, liječiti, oblačiti, kako treba raditi, zarađivati, štedjeti, ulagati, ljetovati, zimovati, kako treba živjeti i umrijeti dovraga, sve sam napravio samo da ne budemo sa Srbima, samo da bude mira.

Ali drugačije misli Europljanin, jer svi smo mi njemu isti, i Kurdi, i Turci, Iračani, Iranci, Pakistanci, Afganistanci, Egipćani, Libijci, Saudijci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci… bogohulnici najobičniji, svi koljači i teroristi. Zar nije onda bolje da svo balkansko smeće bude u istoj državi? Tako Europljanin vidi mir: “Naviknut će se oni već jedni na druge kad tako lako prihvaćaju… kako ono kažu? Samar? Samar, Srbin, Hrvat, svi su oni isti!

I potpisaše zato nekidan hrvatska Predsjednica i srpski aparatčik nekakvu Deklaraciju. I reče nam zato nekidan jedna Europljanka: “Kad ono otvarate poglavlja Srbiji?” I pade zato nekidan Hrvatska. Šaptom.

Tanjug

Komentari

komentara

Post Author: Boris Traljić

NE PROPUSTITE...