Hvatač cime

Kratka priča

20150415hvataccimePodnevno srpanjsko sunce je nemilo pržilo Paklinske otoke pored Hvara pa su se četvorica dječaka smjestila u hladovinu ispod širokog, gustog bora i kratili vrijeme igrajući japanežu s kamenčićima skupljenim uokolo.

(Tako je to… dok je čovjek u pubertetskoj dobi paklena ljetna vrućina mu ne smeta, u stvari ni ne primjećuje je na način kako je primjećuje odrasla osoba. Ne razmišlja dijete o melanomima, dehidraciji, pulsu, tlaku i sličnim opterećujućim fobijama koje su uvijek tu negdje, u svijesti ili podsvijesti, kad odraste, nego se jednostavno skloni u hlad ili baci u more, svejedno. Može li prirodnije? )

Sva četvorica su obukli do pola bedara skraćene traperice, neporubljene, tako da su se raščerupani konci spuštali sve do koljena. Iako su ih navodno nosili da im “pakol ne šporka spiduše“, pravi razlog je bilo skrivanje još nedovoljno razvijenih spolovila koje su proklete kupaće gaćice prejasno ocrtavale.

Bile su rane osamdesete godine prošlog stoljeća, a država u kojoj su živjeli se zvala Jugoslavija i baš je nedavno izgubila “najvećeg sina naroda i narodnosti”. Ništa od toga ovu četvoricu prijatelja nije zanimalo. Imali su sreću da žive na otoku Hvaru, stilom života svjetlosnim godinama udaljeni od ostatka komunističke države koja se pod jakim utjecajem turizma, odnosno zapadnoeuropskih gostiju, podijelila na liberalnije primorce i totalitarnije kontinentalce. Koliko ih je zanimao “kontinent” najbolje biste otkrili da ste ih, onako usput, upitali što je to ćirilica – vjerojatno bi odgovorili: “Ona rapa kroz koju se ćiri!?

Gledajući ih kako se onako lijeno valjaju u debeloj hladovini i tek povremeno sočno opsuju kad izgube partiju ili kad im od statičnog položaja utrne lijevi ili desni bok pa se tromo prevrnu na drugi, nitko ne bi zaključio kako su tu na Paklinskim otocima, u stvari, poslom. Pravim, “za pineze“. Naime, vlasnik obližnjeg restorana na samoj obali kojem su gosti isključivo nautičari im je plaćao da budu ispomoć kod pristajanja brodova na improvizirani mul.

– Talijonoc! – uzviknu jedan od prijatelja na što sva četvorica, spretno bosim nogama skačući po škrapama, dotrče do mula.
– Buonđorno! Buonđorno! Butare cima! Prego! Prego! – vikali su u jedan glas pružajući ruke prema prekrasnom drvenom brodu koji se približavao vezu. Zbunjena postarija Talijanka s konopcem u rukama, koja je očito planirala iskočiti s pramca na mul, pogleda načas preplašeno supruga za kormilom, pa dječake, i odluči im dobaciti konop. Jedan od njih ga uhvati i usta mu se razvuku u široki osmjeh.
– Mater mu jeben sritnu, uvik on peško Talijonca! – prokomentira jedan od trojice dječaka koji su se pokunjeno vraćali u hlad borovine. Uskoro im se pridruži i sretnik.
– Provjoj? – pogledaju ga znatiželjno sva trojica. Sretnik ništa ne odgovori nego samo iz zadnjeg džepa traperica izvadi plavkastu novčanicu od deset tisuća lira.
– Mater ti jeben sritnu! – ponovi gunđalo psovku i ljutito baci ona tri kamenčića za japanežu u more.

Prošlo je neko vrijeme prije nego što su se primirili i nastavili igru. Opet ljenčarenje, povremene psovke i prevrtanje s boka na bok. Uskoro primijete još jedan brod kako se približava mulu, na krmi mu se vijorila crno-crveno-žuta zastava.

– Tedeško… – progovori jedan od četvorice prijatelja pa polako i tužno krene prema mulu praćen podrugljivim smijehom ostalih. Kad bi Nijemci pristajali uvijek je onaj koji je izgubio na japanežu išao hvatat cimu. Po kazni, jer oni nikad ne ostavljaju manču.

Slabije poznate riječi:
* cima – konop za privez broda
* japaneža – igra u kojoj svaki igrač ima tri novčića (ili kamenčića), a pogađa se koliko ih ukupno ima u rukama obojice igrača, od 0 do 6
* pakol – paklina, smola izgledom poput katrana po kojoj su Paklinski otoci dobili ime, ista riječ znači pakao zbog čega se otoci pogrešno nazivaju i Pakleni
* spiduše – kupaće gaće marke Speedo
* rapa – rupa
* provjoj – reci, pričaj
* Tedeško – Nijemac

Hvatač cime je osoba često diskriminirana zbog svog “jednostavnog” zanimanja i neopravdano izvrgnuta ruglu dokonih piskarala iako je sinonim za dalmatinskog čovjeka, otvorenog i uvijek spremnog pomoći. Ova pričica je nastala po sjećanju autora, sjećanju na period života obojan žutom bojom sunca, s mirisom borovine i šumom mora…

Komentari

komentara

Post Author: Boris Traljić

NE PROPUSTITE...