Kad Jović misli, a Vučić huška – Srbi pripremaju traktore

Domovinski ratLjudska prava

20160809traktorIZVORIŠNE OSNOVE

Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 21, veljače 1974.
• “Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje…”, Ustav SFRJ, Osnova načela, početak prve rečenice.
• “Socijalistička republika je država zasnovana na suverenosti naroda…”, Ustav SFRJ, Član 3., početak prve rečenice.
• “Teritorija republike ne može se menjati bez pristanka republike…”, Ustav SFRJ, Član 5. alineja 2, početak prve rečenice.

Referendum o statusu Republike Hrvatske, 19. svibnja 1991.
• “Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država… ?”, glasovalo 3.051.881 (83,56%) glasača, ZA 2.845.521 (93,24%), PROTIV 126.630 (4,15%).

Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991.
• “Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom”, Ustavna odluka, I. točka.

Republika Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda, 22. svibnja 1992.
• “Glavna skupština UN-a je odlučila primiti Republiku Hrvatsku u članstvo Ujedinjenih naroda”, Rezolucija A/RES/46/238.

Domovinski rat s naglaskom na vojno-redarstvenu operaciju Oluja, mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, kolovoz 1990. – 15. siječanj 1998.

ANALIZA

Ne morate biti ni pravnik ni politolog ni diplomat da biste uz malu pomoć gore navedenih događaja/dokumenta shvatili kako je Republika Hrvatska na temelju Ustava SFRJ provela referendum o neovisnosti pa na krilima plebiscitarne podrške hrvatskog naroda proglasila samostalnost, postala punopravna članica UNa i obranila se od velikosrpske agresije. Ne morate imati čak ni završenu osnovnu školu, ma ni čitati ne morate znati ako će vam netko pročitati dokumente i pojednostavniti teško shvatljive riječi, na primjer “suverenost” ili “reintegracija”.

Doista, uz uvjet da niste intelektualno hendikepirani, vrlo lako i izuzetno brzo ćete shvatiti kako je hrvatska samostalnost izraz slobodne volje naroda. Ispravak, uz uvjet da niste intelektualno hendikepirani i da se ne zovete Dejan Jović. Jer ako se tako zovete, onda ćete ojačani pažljivo građenim übermensch imidžom na polju političkih znanosti, a i šire, objašnjavati urbi et orbi kako su “naši referendumi o nezavisnosti bili – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni… jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.

Dakle, kao intelektualno hendikepirana osoba ili kao Dejan Jović ste ili poslovno nesposobni ili ste uvaženi znanstvenik pa vas ili zakoni drugačije tretiraju jer niste sposobni ni deduktivno ni induktivno rezonirati ili imate tu übermensch znanstvenu sposobnost rezoniranja zbog koje će vas Hrvat vulgaris bez puno razmišljanja nazvati četnikom. Pogrešno nazvati, jer Hrvat vulgaris ne zna koliko se vama, barem javno, gadi nacionalistički narativ, i ovaj i onaj, jer, Bože moj, vi ste, barem javno, svjetski čovjek, građanin svijeta, i znate da “samo u mitovima svaki narod želi državu, a u stvarnosti ne“, a onda vam s nevjerojatnom lakoćom cijeli taj, barem javni, kozmopolitski svjetonazor i desetljeća napornog školovanja zasjeni neukroćeno, primordijalno, kajmakčalansko srpstvo, ili jugoslavenstvo nebitno, jer, opet javno, u hrvatskom časopisu za politologiju “Politička misao” kojeg izdaje hrvatski Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu napišetenaši referendumi o nezavisnosti“. Čiji naši? Hrvatski? Pssst, dođite bliže uvaženi profesore da nas ne čuju vaši studenti – mi smo imali samo jedan “referendum o nezavisnosti“…

Povijest se, eto, ponavlja. Opet se javljaju jugoslavenski ideolozi koji stvaraju jugoslavenske Hrvate i huškaju hrvatske Srbe…

I dok je u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina glavna tema “povijesni revizionizam”, a pod tu “povijest” spada samo i isključivo Drugi svjetski rat, dakle, dok se dokoni Hrvati bave ustašama i partizanima, naš(?) politolog svjetskog ugleda uvodi povijesni revizionizam dovodeći u pitanje jedan od temelja hrvatske neovisnosti: “Uspjeh separatizma (neovisnosti pr. B.T.) bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka.” Gospodin Jović postavljajući filozofsko-političku hipotezu koristi znanost kao alat za (političko-)psihološku manipulaciju, jer ta hipoteza je u stvari pitanje koje glasi: “Kako bi Hrvati glasali na referendumu da je Jugoslavija bila demokratska, bogata, pravedna i bez velikosrpskih teritorijalnih i inih pretenzija?” Kibi-dabi pitanje na koje nitko nikad neće moći dati odgovor, pitanje koje je za gospodina profesora znanost, a za Hrvata vulgaris znanstveno irelevantna provokacija i podrivanje temelja hrvatske državnosti.

Ovim člankom (objavljen je 29. rujna 2014.) pisanim s pozicije jugoslavenskog unitariste, slučajno ili namjerno, gospodin Jović se promovirao u ideologa nekakvog neojugoslavenskog (ili neovelikosrpskog, jer nas je povijest naučila da su to sinonimi) projekta do te mjere da mu je kolega znanstvenik sličnog svjetonazora, tada Predsjednik RH, Ivo Josipović morao dati nogu s mjesta glavnog analitičara. To što je Ivo Josipović nakon toga samo za dlaku izgubio drugi mandat govori više o nama, govori da smo ili natprosječno obrazovan narod koji je skoro većinom spreman polemizirati s uvaženim znanstvenikom što-bi-bilo-kad-bi-bilo ili natprosječno glup narod koji skoro većinom ne vidi ugrozu dok granate ne počnu pljuštati. A i tada smo, skoro većinom, puni filozofsko-političkih pitanja.

Dejan Jović i nakon ovog (neće ga valjda, kozmopolita, spriječiti kratkotrajni izboj hrvatskog nacionalističkog šljama) nastavlja svoj projekt rušenja temelja hrvatske državnosti, pardon, nastavlja svoj znanstveni rad u kojem je iduća zanimljiva točka 6. kolovoza 2015. “Tribina nedeljnika Vreme i foruma ZFD – 20. godina od operacije Oluja” gdje znanstveno rezonira: “Obeležavanje Oluje šalje poruku da Hrvatska hoće teritoriju bez ljudi, Hrvatska je sebe konstruirala kao pobednika i žrtvu istovremeno.

“Ima znanstvenik pravo na znanstveno mišljenje”, reći će natprosječno obrazovan ili natprosječno glup Hrvat, neovisno o činjenici da znanstvenikovi stavovi nisu znanstveni, nego mu znanost služi kao poncijepilatovski lavor za osobni politički stav. Na koji, također i naravno, ima pravo, ali vrijeme je da promili iza te znanstvene egide.

Dejan Jović, namjerno ili slučajno, svjesno ili nesvjesno, utire put nekom novom Dobrici Ćosiću. Nova vremena traže nove strategije za obnovu nekakve hrvatsko-srpske zajednice i logično je da danas neojugoslavenski ideolozi budu na pobjedničkoj, hrvatskoj strani, strani koja je, istinabog, i izmislila jugoslavenstvo. Ako uz gospodina Jovića spomenemo Ivu Josipovića, Zorana i Vesnu Pusić ili Vesnu Teršelič, vjerojatno smo nabrojali ključne ideologe. Jer, ne možemo valjda korisnika njihovih usluga Aleksandra Vučića zvati ideologom bilo čega? Nova strategija uključuje EU, Rusiju i NATO, a srpski premijer je samo obični ratni huškač, četnik s dna kace koji je u više navrata otvoreno iskazao velikosrpske stavove i pretenzije na hrvatski teritorij, i to ne samo 1995., nego čak i 2000. Taj nosač piva četničkim vojvodama je dugo bio samo kibicer pa je onda prošle godine odlučio, na od hrvatskih neojugoslavena pripremljenom terenu, krenuti u najduže pripremanu protuofenzivu u povijesti svjetskog ratovanja i nakon dvadeset godina čojstveno zasukao virtualne brčine pa udario na Oluju “Danom sjećanja na stradanje i progon Srba”, odnosno na stradanje i progon ljudi, jer baš su Srbi ljudi iz onog Jovićevog “Hrvatska hoće teritoriju bez ljudi“.

Hrvatske Srbe nije nitko devedeset i pete prognao iz Hrvatske. Oni su sami pobjegli u strahu od osvete jer su doista ljudi, a kao ljudi su itekako bili svjesni svojih zločina, granatiranja i straha koji su godinama sijali Hrvatskom, bili su svjesni da su zaslijepljeni srpskim nacionalnim nabojem i virtualnim junaštvom u “povijesnim pobjedama” povjerovali primamljivom velikosrpskom projektu pa napravili grešku – zanemarili su motivaciju, sposobnost i borbenost hrvatskog branitelja, dok im nije Bljesnulo ispred očiju. Tek nakon operacije Bljesak, nakon spoznaje da ni za dvadeset godina pripreme ne bi uspjeli spremiti pravi odgovor, pravu protuofenzivu, u njih se uvukao strah. Strah koji je s njihove točke gledišta bio opravdan, jer su se bojali da će im Hrvatska vojska uraditi ono što bi oni uradili nama u istim okolnostima, i tim više “Danom sjećanja na stradanje i progon Srba” pokazuju da ništa od povijesti nisu naučili. Ti “stradali i prognani Srbi” se opet stavljaju u službu velikosrpske politike kojima patrijarh srpski Irinej služi parastos riječima zločinca: “To je bio plan ustaške Hrvatske i vrha tadašnje rimokatoličke crkve. U toj ideji žrtvovano je i milijun srpskih civila u Jasenovcu i ostalim logorima, kao i jamama u koje su Srbi živi bacani i umirali strašnom smrću.“, i koje Vučić opet huška i obećava im “da Oluje više neće biti.” I neće gospodine Vučiću, neće ne bude li opet trebalo…

Povijest se, eto, ponavlja. Opet se javljaju jugoslavenski ideolozi na hrvatskoj strani koji onda hrane velikosrbe na vlasti u Srbiji (jer bez jugoslavenske ideje ovi ne bi postojali) pa oni zajedno dovode u pitanje legitimitet neovisne Hrvatske, podrivaju joj temelje, stvaraju jugoslavenske Hrvate, huškaju hrvatske Srbe… Ne prizovu li se pameti i epilog će se ponoviti – pali traktore i bježi.

Komentari

komentara

Post Author: Boris Traljić

NE PROPUSTITE...