Nesretnici

Politička satiraPolitika općenito

20160302nesretniciKompleksna je povijest Hrvata i Nesretnika, isprepletena i krvlju zamrljana povijest dvaju naroda koji su dugo, sve do prije nekih stotinjak godina, do Prvog rata, živjeli u kakvom-takvom miru i slozi. Štoviše, čak smo se nerijetko i ujedinjavali u borbi protiv zajedničkih nam tlačitelja (Jesmo li samo zbog zajedničkih tlačitelja i bili u miru? Znate ono, neprijatelj mog neprijatelja…). Kompleksna je, isprepletena i krvlju zamrljana povijest dvaju naroda koji se danas tako slabo razumiju, iako govore tako sličnim jezicima (netko će reći – potpuno, netko – vrlo malo, ali prava je istina – dovoljno sličnim).

Inače, treba i to reći, navada je Nesretnika, ružna i opsesivna navada, da se šire, a to širenje najprije detaljno isplaniraju.

Sve je nepovratno krenulo nizbrdo onog dana kad su nas ujedinili u zajedničku državu – Veliku Nesreću, ili službeno Kraljevinu Nesretnika, Hrvata i Slovenaca. Ne znam za vas, ali ja se ne mogu oteti dojmu kako su nas ujedinila dva stara, obijesna lorda u besprijekornim odijelima od vicuña vune i s kravatama u bojama college klubova (o prelijepa mladosti, “great times, my dear… great times“), ispijajući u kožnim foteljama vrhunski francuski XO cognac, pa tako pijani odlučiše (već su dobrano bili pod gasom, kao i obično nakon sastanka masonske lože) Nesretnicima dati zajedničku državu s Hrvatima i Slovencima, uz okladu da ćemo se sigurno poubijati za najviše deset godina. Okladu za jednu funtu. Sterlinga.

A znali su dobro prokleti londonski aristokrati da istaknuti Nesretnici dugo maštaju o Velikoj Nesreći, znali su dobro i da negiraju postojanje drugih naroda. I “pale raju”. Još je tisuću osamsto četrdeset i četvrte nesretni ministar spoljnih poslova Ilija Garašanin napisao tajni ekspanzionistički plan “Načertanije“, a koju godinu nakon toga, tisuću osamsto četrdeset i devete, puno utjecajniji Nesretnik, jezikoslovac i reformator Vuk Stefanović Karadžić je objavio “Nesretnici svi i svuda“. Ovo su, za Nesretnike, dva ključna, divinizirana djela u kojima se negira postojanje hrvatskog (i ostalih susjednih im) naroda ili ga (ih) se, u najbolju ruku, prikazuje kao dio nesretnog.

Inače, treba i to reći, navada je Nesretnika, ružna i opsesivna navada, da se šire, a to širenje najprije detaljno isplaniraju. Tako su i stoljeće i pol kasnije napisali jedan sličan plan, nazvan “Memorandum NANU-a“, koji su krvavo provodili krajem tisuću devetstotih pa su nedugo nakon što im se realizacija plana žestoko razbila o glavu, kao da ništa nije bilo, napisali i verziju dva. Ne odustaju. A verziju dva, valjda, upravo proživljavamo (Mislite li da je ova polarizacija Hrvata pala s neba?). U svakom slučaju, planovi nesretnog ekspanzionizma su doživjeli više verzija od… od… štatijaznam, na primjer Microsoft Windows™ operativnog sustava. Srećom, i puno su nestabilniji.

Vratimo se mi na nesretnu Kraljevinu… tek je život u toj zajedničkoj državi pokazao kakvi smo rogovi u vreći. Na isti način na koji su nam jezici različiti, tako smo međusobno različiti i religijski, i svjetonazorski, i kulturno, i gospodarski. Netko će reći – potpuno, netko – vrlo malo, ali prava je istina – dovoljno različiti. Dovoljno različiti za neprestana trvenja, ponajviše medijska, pa onda diplomatska, pa intelektualna… trvenja koja su “palila raju” i, posljedično, neminovno vodila u nasilje. Za primjere tog nasilja u nesretnoj Kraljevini možemo krenuti od atentata na Stjepana Radića koji je Nesretnik Puniša Račić tisuću devetsto dvadeset i osme izvršio, ni više ni manje nego, u beogradskoj Narodnoj skupštini, pa preko Šestojanuarske diktature kralja (također Nesretnika) Aleksandra Karađorđevića tisuću devetsto dvadeset i devete, doći do oktroiranog Septembarskog ustava tisuću devetsto trideset i prve, ustava koji je ozakonio nasilje Nesretnika prema ostalim narodima i održao se sve do Drugog rata. Sve do druge svjetske erupcije nasilja koju su i Hrvati i Nesretnici znali vrlo dobro, štoviše odlično “iskoristiti”.

Hajde sad, onako hladne glave i bez fige u džepu, recite tko bi normalan nakon Drugog rata opet spajao Hrvate i Nesretnike u istu državu? Jebiga, tko bi!? Uvijek naleti neka preambiciozna budaletina s nekim nesretnim dokumentom, planom ili nacrtom, pa se poveže s obijesnim aristokratskim ovisnicima o kocki i alkoholu, finom francuskom… i eto nas opet u istoj državi, a još uvijek smo religijski, svjetonazorski, kulturno i gospodarski različiti (netko će reći – potpuno, netko – vrlo malo, ali prava je istina – dovoljno različiti). Pa eto opet trvenja, i medijska, i diplomatska, i intelektualna, koja su ponovno i neminovno “palila raju”, i vodila u nesretno nasilje.


Četvrt stoljeća prošlo je od prvog oružanog sukoba i suprotstavljanja naše policije nekakvim Nesretnicima” – rekao je ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić u Pakracu na obilježavanju dvadeset i pet godina od službenog početka tog, za sada posljednjeg velikog, nesretnog nasilja. Rekao? Lupio i ostao živ! Eh, što ga lupaju ti MOSTovci… doista, kao da nam ih je sama Nesreća poslala.

Komentari

komentara

Post Author: Boris Traljić

NE PROPUSTITE...