Percepcija o Konvenciji

HDZPolitika općenito

Zar ti nije bolje od odlaska u vojsku usavršiti se u nečemu? Naučiti nešto za tu godinu dana… još jedan jezik, na primjer? Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…
Logično.

Vidiš da je sve poludjelo. Tko zna kako će ovo završiti, sila je to, obučena, opremljena – da si bio u vojsci znao bi. Ima ova ELSA neka… na sigurnom si, a i možeš se usavršiti u još nečemu. Ovo će potrajati bar nekoliko godina, sigurno. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…
Samoodrživo.

Ipak je sad puno bolje ući u HDZ. Definitivno. Baš sad kad je na koljenima. Tako dobivaš četiri godine za sve pripremiti, a i što bi ti značilo biti nekakav SDPov zamjenik ministra, ili što već, u Milanovićevoj vladi? Nemoj zanemariti ni činjenicu da će plaća u Bruxellesu biti puno veća. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…
Oportuno.

Došlo je vrijeme. Ovaj je potpuno izgubljen… doduše, bilo je to jasno čim je doveo onog kanadskog lutka. Znam da je puno manja plaća, ali to je samo četiri godine. Proletjet će… Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…
Racionalno.

Ovo je moja percepcija o premijeru Andreju Plenkoviću. Pojasnit ću, ovo je moja objektivna realnost, iako, objektivno, ništa od navedenog ne mora biti realno. I nije me briga za to. Ni najmanje. Percepcija svima nama služi za snalaženje, za opstanak u društvu u kojem živimo, a ja sam na temelju informacija koje su mi servirane i vlastitog iskustvenog, intelektualnog i emotivnog filtera došao baš do ovakvog zaključka – Andrej Plenković je osoba odrasla u bumbaku, zaštićena od bilo kakvih negativnosti i neugodnosti koje su sjebale i ireparabilno oštetile cijelu jednu (njegovu i moju) generaciju, osoba od rođenja predodređena i pripremana da ispuni neispunjene roditeljske (ili čije već) ambicije koje su, kako to biva, postale i njegove pa tako nepovratno potisnule “tata, želim biti astronaut” snove. Takvo nešto natprosječno inteligentnu osobu pretvori u nekakvog emotivno hendikepiranog cyborga – logičnog, samoodrživog, oportunog i, nadasve, racionalnog.

Biračko tijelo smatra kako se ratifikacijom Istanbulske konvencije napada njegova najjača kognicija, svjetonazorska, i onda, normalno, u tom konfliktu stradava sve ostalo…

Ali ipak, nekim čudom, cjeloživotno ispiranje mozga nije uspjelo našeg premijera pretvoriti u emotivnog invalida. Onaj “quantum of solace” u njemu je neuništiv i zbog njega mu nekad glas zadrhti, a lice ne uspijeva uvijek skriti zabrinutost, stres ili sreću. Paradoks je da vjerojatno cijeli život pokušava to ubiti u sebi, ubiti baš ono što ga je vinulo u političke visine.

Percepcija je, vratimo se na temu, hrvatske javnosti da premijer ima dušu, a to onda našoj javnosti poništava negativnu percepciju kako je on tijekom života bio lišen trauma koje je većina proživljavala. Riječju, percepcija da ima dušu je našoj javnosti važnija od percepcije da je rođenjem pripadnik odnarođene elite i da je tu okolnost izuzetno ekstenzivno koristio.

A percepcija javnosti je u politici sve, i baš ovakva kakva jest Andreja Plenkovića je pozicionirala na mjesto s kojeg se nekidan na nju, oprostite na izrazu, popišao: “Velika većina ljudi koji su bili danas na sastanku su temeljito analizirali sadržaj Istanbulske konvencije i ne vide u njoj nikakvu rodnu ideologiju. A ovi koji žive u svijetu percepcija, njima očito još treba neko vrijeme da shvate bit.

Točnije, popišao se na najbliže suradnike i na najveći dio hrvatske javnosti, onaj njen konzervativni dio. Popišao se baš na one koji ga doveli tu gdje jest jer je grubo ismijao njihovu inteligenciju samo zato što su se usudili percipirati da Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) podmuklo provlači njima neprihvatljivu rodnu ideologiju i stoga je Hrvatski sabor ne smije ratificirati. Iznenađujuće nelogično, autodestruktivno, neoportuno i, nadasve, iracionalno premijerovo zapišavanje. Očito mu “treba još neko vrijeme da shvati bit.

A bit je jednostavno dokučiva – percepcija o Konvenciji – biračko tijelo koje smatra kako se ratifikacijom Istanbulske konvencije napada njegova najjača kognicija, svjetonazorska, i onda, normalno, u tom konfliktu stradava sve ostalo. Sve. Pokušaj mijenjanja svjetonazora vlastitog biračkog tijela (a upravo to premijer pokušava, iznad svega i iznimno bahato, ad-hoc) je iracionalan.

Iracionalan je tu, poglavito, pokušaj objašnjavanja kako nema rodne ideologije u definiciji iz Konvencije: “Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.” Ne ulazeći ovdje u “sociološki-prirodno paradigmatski rat” i bez ambicije za polemiziranjem o spolu i rodu (nema potrebe jer čak i netko koga to ne zanima, ne može se obraniti od medijskih analiza koje “izlaze iz paštete”), treba ustvrditi da samo idiot ne prepoznaje rodnu ideologiju u navedenoj definiciji koja je, doslovno, preuzeta od Ann Oakley. Ili možda onda ni “izumiteljica roda” nema veze s rodnom ideologijom?

Iracionalno je, nadalje, bahato izbjegavanje Andreja Plenkovića da konzervativnoj javnosti umjesto dokazivanja kako je “njegov veći” makar pokuša “prodati priču”, odnosno iskoristiti činjenicu da je Jadranka Kosor još davne 2008. napisala (po vlastitoj izjavi) Zakon o suzbijanju diskriminacije i uvela rodnu ideologiju u hrvatsku legislativu kroz termine “rodni identitet” i “rodno izražavanje“. Navodno će se ovih dana u obilaženju baze ipak ugristi za jezik i progovoriti o tome.

Nebitno, jer je stvar gotova. Naš premijer s ovakvim iracionalnim ponašanjem izgleda pogubljeno, kao Tomislav Karamarko u zadnjim predsjedničkim danima, kao nekakav politički oksimoron, kao političar koji doista misli da ne živi u svijetu percepcije jer bi ga u suprotnom itekako zabrinjavao što misli taj svijet:

  • Istanbulska konvencija je argumentacijom autoriteta stigmatizirana za većinu konzervativnog dijela javnosti, odnosno baš za njegove birače, uključujući i najbliže mu suradnike i Katoličku crkvu.
  • Njegova stajališta hvale i podržavaju politički protivnici: SDP, nevladine organizacije, LGBTIQ udruge, čak i neoferalovci iz Novosti…
  • Istanbulska konvencija je Rubikon koji je pregazio kako bi zadovoljio Bruxelleske mentore i vlastite euroambicije pa sad “juriša na Rim”, ali ne s XIII. Legijom kao Cezar onomad, već gotovo sam, uz pomoć šačice sinekurista i poltrona koji, po definiciji, sjede na dvije stolice.
  • Stranku kojom predsjedava je doveo u lose-lose situaciju, odnosno trenutno je teško zamisliv način da s njim na čelu HDZ dobije sljedeće izbore. Stoga je pitanje hoće li njegova ostavka doći odmah, na kraju mandata ili nakon izgubljenih izbora, ako se nekako otkotrlja dalje od “odmah”.
  • Činjenica da “ima dušu” više ne pokriva sve ovo ostalo, kognitivno neusporedivo snažnije.

 

Kako bilo da bilo, u cijelom ovom, nakon Plenkovićeve najave ratifikacije, razbuktalom ideološkom ratu svih aktera na hrvatskoj političkoj sceni – od krajnje ljevice do krajnje desnice – jedna je stvar već nepovratno izgubljena, baš ona zbog koje se navodno ratuje – nikoga više istinski ne zanima borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Komentari

komentara

Post Author: Boris Traljić

NE PROPUSTITE...