Političari s posebnim potrebama što čekate? Idemo – ostavke!

Politika općenito

Osobe s posebnim potrebama. Invalidi. Hendikepirane osobe. Koliko ste samo puta u razgovoru koristili ove sintagme naprežući vlastite moždane vijuge do usijanja ne bi li iz skromnog fonda poznatih vam riječi skrpili neki termin koji smatrate korektnim, neuvredljivim i društveno prihvatljivim?

Ili retard. Eto, baš je tu pogrdnu “urbanu” riječ, omiljenu splitskim ulicama, nedavno u jednoj kolumni na izrazito uvredljiv način (is)koristio Ante Tomić. Usput, interesantno je da su takve riječi neodoljive baš onim osobama koje su i Split i urbano upoznale tek u zrelim godinama. Štoviše, upravo zbog te agresivne i neskrivene želje za urbaniziranjem, asimilacijom, ili posplićavanjem ako hoćete, riječ “(ala brale, koji je oni Tomić )retard” ga Splićanima najbolje opisuje.

Ali odlutasmo… dakle, točni (UN) i korektni termini su “osobe s invaliditetom” i “djeca s teškoćama u razvoju”. Svi oni, ranije navedeni, su više ili manje uvredljivi. I u redu je, niste krivi… jasno da to niste mogli znati jer se premalo o tome u Hrvatskoj govori. Štoviše, ne znaju to čak i neke udruge koje pomažu ovoj populaciji. Ali je svakako morao znati državni tajnik u ministarstvu znanosti i obrazovanja Matko Glunčić koji je nedavno nekorektan termin “djeca s posebnim potrebama” upotrijebio opravdavajući loše rezultate PISA testiranja hrvatskih petnaestogodišnjaka. Dakle – dvostruka uvreda.

Ali nije svako zlo za zlo. Da se ovaj smušenjak naknadno nije pokušao opravdati kako je on u stvari stručnjak – a ne političar, ne bi se nikad rodila sintagma “političar s posebnim potrebama”. A baš ona najbolje opisuje svu tu gomilu “stručnjaka”, odnosno političkih uhljeba, ili trutova po Boži Petrovu, koji su najveći teret našoj državi, koji su preplavili državnu upravu, lokalnu i područnu samoupravu i sva javna poduzeća pa godinama stežu omču oko virtualnog vrata naše domovine. A, što je najtragičnije, ne guše je ni blizu toliko financijskim teretom vlastitih plaća i brojnih beneficija koliko štetom koju svojim “radom”, nesposobni kakvi jesu, naprave državi. Doista ih treba dodatno platiti samo da ne dolaze na posao, po onoj: “Hej, nemoj mi više pomagati, molim te!

Političari s posebnim potrebama se  bave s čokoladicama, i s “Jakove izdrži”, i s lososima, i sa šrafcigerima, i sličnim idiotarijama…

Iako je razvidno iskreno Glunčićevo kajanje zbog izgovorenih riječi, jedini izlaz mu je – ostavka. Jer čak i uvažavajući to, vjerojatno iskreno, buđenje savjesti zbog vrijeđanja djece s teškoćama u razvoju – ali i nacionalnih manjina (također spomenutih u opravdavanju loših rezultata PISA testiranja), što je našu uvijek budnu “Mirko pazi ustaša!” oporbu diglo na zadnje noge, a onda cijelu priču i “regionaliziralo” – krajnje je vrijeme da političari s posebnim potrebama počnu davati ostavke. A on je političar s posebnim potrebama, definitivno jest.

Hajdemo malo preciznije odrediti taj termin. Dakle, riječ je o svima onima koji su zbog pripadnosti nekoj stranci politički instalirani kako bi obavljali posao za koji su potkvalificirani pa, slijedom toga, nesretni sustav koji ih je uhljebio ima od njihovog rada (često višekratno) veću štetu nego korist. I ne podrazumijevaju se pod tim terminom samo visokopozicionirane face.

Ne. Misli se tu i na onog “malog Matinog” kojem je izgorjela šuma dok ju je čuvao od požara, i na onu “malu Martinovu” koja je “bistra, ali neće knjigu u ruke” pa su joj, hajde, uvalili metlu u ruku s kojom je oko iskopala jednom maltezeru. Jer i metlu, gospodo, treba znati držati… Ali nema veze, zna zato “mala Martinova” držati olovku. Istinabog nije baš vješta s njom, ali dovoljno je dobro vozi za zaokruživanje pravog broja u jedan član-jedan glas prilikama, i dovoljno je predizborno lajava za uvjeravanje nekoliko kolegica kako je baš On najbolji za Hrvatsku. Kud ćeš više!?

Naravno da Glunčić nije ni prvi, a, nažalost, ni zadnji političar s posebnim potrebama. On je na neki način kumovao tom terminu, a davanjem ostavke bi pokazao moralnu veličinu i tako, mlad je još, otvorio sebi mogućnost za neku poziciju u sljedećem sastavu vlade. Naravno, uz uvjet da je spreman četiri godine intenzivno raditi na sebi. Usput, (kako je sve to vezano) da je ostavku dao na vrijeme ne bismo danas dovodili u pitanje političku težinu kandidata za splitskog gradonačelnika i predsjednika saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Andre Krstulovića Opare. Naime, na sjednici Odbora nije uspio obuzdati nekulturnu i agresivnu SDPovku Sabinu Glasovac u nastupu s kojim nas je podsjetila na neke proleterske diktatorice, iako su i poluge Poslovnika i argumenti bili na njegovoj strani. Kako će se onda snalaziti u splitskom grotlu?

Za argumentiranje činjenice u što političari s posebnim potrebama pretvaraju Hrvatsku dovoljno je proanalizirati političke događaje tijekom nekoliko tjedana. Bilo kojih nekoliko tjedana od samostalnosti naovamo, čak i onih tijekom “sezone kiselih krastavaca” (silly season, ljetni mjeseci bez zanimljivih političkih događanja). Evo dva recentna, brzopotezna primjera…

Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić se nedavno šeretski smiješio s naslovnice Globusa tražeći kolektivnu ostavku sudaca Ustavnog suda, “najveće prijetnje nacionalnoj sigurnosti Hrvatske“. Iznenađuje da je za ovu “hrabru popu-pop” izjavu dobio podršku javnosti. Da stvar bude gora, i predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov ga podržava obrazlažući kako su Orepićeve riječi izvučene iz konteksta! Ostaje nepoznato kako se to “najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti” izvlači iz konteksta!?

Gdje su tu posebne potrebe? Ne ulazeći ovdje u objektivne probleme sastava i procedure izbora sudaca Ustavnog suda, činjenica je da Orepić traži kolektivnu ostavku sudaca za koje su, za sedam od deset njih (ukupno ih je trinaest), 3. lipnja glasali i MOSTovci. A i da nisu, sudci su izabrani dvotrećinskom većinom(!) od istog onog saziva Hrvatskog sabora koji je baš toga Petrova i baš toga Orepića, odnosno vladu u kojoj su bili potpredsjednik i ministar unutarnjih poslova respektivno, potvrdio. I to “samo” natpolovičnom(!) većinom. Pa što je onda navedeni dvojac, ako ne role-model političara s posebnim potrebama. S tim da Vlaho “gdje je nestao čovjek” Orepić ne bi smio proći samo s jezikovom juhom predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, nego podnijeti ostavku ili biti smijenjen. On je ipak izvršna vlast – znači očekuje se da radi nešto – dok je Petrov, nakon kratkog izleta u “radi nešto” shvatio kako to nije za njega i mudro se ufoteljio kao predsjednik “kokošinjca”, a s te pozicije može kokodakati što želi bez većih posljedica.

I drugi primjer… Do Sabine “proleterske diktatorice” Glasovac, titulu najnekulturnijeg i najagresivnijeg saborskog zastupnika je kratko, ali ponosno nosio Ivan Vrdoljak. On je nedavno na nabrajanje HNSovih uhljeba od strane Mare “trenutno MOSTovac, tražim šestu političku stranku” Kristića zapjenio s govornice spominjući Goebbelsa, fašiste, Srbe, prebrojavanje krvnih zrnaca, ubijanje ljudi po ulici… i što li već sve nije nadrobio.

Stavljajući na stranu pitanje: “Zašto MOST uopće proziva HNSove uhljebe kad će ih i tako legalno zamijeniti sa svojima?“, stavljajući na stranu i pitanje: “Što to tako jako mori Vrdoljaka da ga je osoba bez političkog kredibiliteta prisilila na nekontroliranu overreakciju?“, činjenica je da je Vrdoljak i u narednima danima nastavio napadati MOST. Odnosno, bar je on mislio da ih napada izjavom hladne glave(!) kako “sastavljaju Schindlerove liste“, vjerojatno uvjeren kako je Oskar Schindler ubijao Židove s liste! Pa za koji dan, opet hladne glave(!), priznaje da je “pizza majstora postavio na čelo HEPa“! Ukratko, vrlo je blago ovog gospodina, koji je vodio jedan od najvažnijih resora u Kukuriku vladi, nazvati samo političarem s posebnim potrebama…

Dakle, kad idući put čujete nebuloznu raspravu o raznoraznim uzrocima hrvatskog duga, kad čujete da za to često besramno dnevnopolitički optužuju mirovine branitelja, kad čujete da je neku jadnu obitelj izbacilo iz stana zbog mizerne ovrhe, kad vidite staricu kako kopa po kontejneru u potrazi za ostacima hrane i plastičnim bocama, kad se zapitate zašto se u Hrvatskom saboru bave s čokoladicama, i s “Jakove izdrži”, i s lososima, i sa šrafcigerima, i sličnim idiotarijama, znate tko je za to kriv – političari s posebnim potrebama. Onda!? Što čekate gospodo? Idemo – ostavke!

Komentari

komentara

Post Author: Boris Traljić

NE PROPUSTITE...