Veličanstveni Orešković, samouvjereni Petrov, neodlučni Karamarko i Milanović

InstitucijePolitička analiza

20160128oreskovicpetrovkaramarkoOd petka do danas, dakle u jedva tjedan dana od maratonske 4. točke dnevnog reda 2. sjednice novo-konstituiranog Hrvatskog sabora, “Predstavljanje Vlade Republike Hrvatske i glasovanje o povjerenju Vladi Republike Hrvatske” (ishod znamo, iskazano je povjerenje Vladi Republike Hrvatske sa 83 glasa za, 61 protiv i 5 suzdržana), karte su se otvorile, maske pale ili se podigla pregovaračka magla, svejedno… odaberite vama draži klišej, pa su sad puno jasnije političke pozicije najvažnijih aktera, a koje nedvojbeno najavljuju značajne promjene odnosa snaga u naredne četiri godine (treba vjerovati u “sveti” politički oportunizam, odnosno kako će ova vlada neovisno o izvjesnim turbulencijama, uz manje ili veće izmjene, odraditi cijeli mandat).

Na predstavljanju Vlade RH Tim Orešković je jasno istaknuo potrebu za odmakom od ideoloških pitanja, Božo Petrov pokazao samouvjerenost, a Tomislav Karamarko zbunjenost.

Kako smo mi Hrvati, hm… pa skoro svi, tek neznatno lošiji mandatari nego smo nogometni izbornici, tako i gotovo svatko od nas osim idealne loptonabijačke jedanaestorice ima svoju idealnu ministarsku dvadesetorku. Zato je u ovom trenutku, dok se vlada još nije ni zalaufala, analiziranje ministra po ministra tek puko trošenje energije u pokušaju ili mirenja nepomirljivih stajališta ili razvijanja teorija zavjere. Jer nama su pitanja “Zašto Mario Mandžukić igra i kad nije najspremniji?” i “Zašto Damir Krstičević nije ministar obrane?” kao Amerima pitanje “Who killed JFK?” Za razliku od te, još uvijek nepoznate, sive ministarske zone koja većinom zaslužuje onih sto dana, iznenađujuće je kako su se stvari brzo iskristalizirale kod naših policymakera.

Krenimo od repa… To što je SDP (poglavito zastupnici Nenad Stazić i Ingrid Antičević-Marinović) priredio cjelokupnoj hrvatskoj javnosti u ideološko-klevetničkoj raspravi (Članak 149. Kaznenog zakona klevetu definira kao iznošenje neistinite činjenične tvrdnje koja može škoditi časti ili ugledu) po ranije navedenoj saborskoj točki dnevnog reda je dosad neviđen politički autogol. Ne treba biti pravni stručnjak za izvođenje zaključka da je zastupnica Antičević-Marinović oklevetala premijera Tihomira Oreškovića kao iluminata i masona. Čak i ako kao olakotnu okolnost uzmemo u obzir njenu želju da javnost napokon zaboravi legendarni “pipl mast trast as” i počne je povezivati sa, za nju vjerojatno prihvatljivijem, paranoičnom eye of providence ukazanju na premijerovom prezentacijskom pyramid chartu. Srećom, slušao ju je i Božo Petrov pa se možemo samo nadati kako joj je u pauzi zasjedanja uspio pojasniti da piramide ne koristi samo masonerija, da ih je jedan narod doista i gradio, da je, štoviše, tomu tako često u životu pa ni svi muškarci s brkovima ne podržavaju Staljina ili Hitlera, odnosno da i zastupnik Stazić ne vidi neprestano Web stranice koje ne postoje te da je on, u stvari, uvaženi gospodin koji niti uvijek izmišlja niti stalno kleveće… evo, na primjer, u vlastitoj obitelji. Vjerojatno.

Zašto su ovakvi istupi SDPovaca politički autogol? Jednostavno… tvrdoglavo nastavljati s ideološkom retorikom s kojom si izgubio vlast, i nakon što si je izgubio, te, dodatno, kao razmaženo dijete za to optuživati vrludanje druge političke opcije, MOSTa u ovom slučaju, nije ponašanje uobičajeno za gubitnike u iskusnim demokratskim društvima. Ako je SDPovo prekomjerno granatiranje novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kako smo vidjeli čak i s izmišljenim podacima, taj “pakao” koji je novoj vladi obećao Zoran Milanović, onda je MOST doista uspio u nemogućem – i bez realizacije sulude ideje o tripartitnoj vladi, eliminirao je oporbu iz Sabora.

Jer ovakav SDP sigurno nije kvalitetna oporba, ni blizu onakva kakve smo do sada imali u našoj kratkoj demokratskoj povijesti. Sve su vidljivije posljedice višegodišnje Milanovićeve čistke pa je samo zbog nje on i danas, uz sve mane, puno bolji izbor vlastitim članovima od dosad objavljenih unutarpartijskih protukandidata. A onda njegovim eventualnim, i poprilično realnim, ostankom na čelu partije možemo očekivati još veći intelektualno-kvalitativni jaz između njega i jamaca njegovog političkog opstanka – brojnih, montiranih aparatčika koji će po nalogu velikog vođe radikalizirati ideološku polarizaciju ionako svjetonazorski podijeljenog naroda. Jer za rješavanje ozbiljnih državnih problema, pokazale su protekle četiri godine, nisu sposobni.

Takav SDP bi po logici stvari trebao jamčiti narednih nekoliko mandata HDZu. Ali neće. I danas je realnost takva da možemo slobodno ustvrditi kako je SDP izgubio izbore, a HDZ ih nije dobio… uz jednu veliku i bitnu, presudnu razliku – HDZ praticipira u vlasti. Međutim, za takvu stranku u trenutnim političkim okolnostima to je loš izborni rezultat, a velikom broju članova je za to samo jedan krivac – predsjednik stranke Tomislav Karamarko. Njegova nesposobnost jasnog artikuliranja stavova, zbunjenost i kukavičluk pokazan, doduše na njegovu sramotu – pametnom odlukom, odnosno izbjegavanjem sučeljavanja s Milanovićem, i javnost i brojni članovi HDZa percipiraju kao neodlučnost na neoprostivo visokoj razini za lidera najjače hrvatske političke stranke. Kad tome dodamo ugledne, moćne i neokaljane članove stranke koje je većina “hrvatskih izbornika i mandatara” vidjela kao članove ministarske dvadesetorke (Damir Krstičević, Tomislav Ćorić, Ivana Maletić i najvažniji član, terenac, “prašinar” Milijan Brkić), a koji to nisu postali zbog lošeg izbornog rezultata i koalicije s MOSTom, vrlo su izgledne velike promjene na unutarstranačkim izborima.

Tomislav Karamarko se trenutno hvata za dvije slamke

Prva slamka je podrška najavljenom registru izdajnika (treba ga razlikovati od registra neprijateljskih vojnika) u cilju pridobivanja desnog krila HDZa potpirivanjem nade o provedbi lustracije, ali zanemarujući presudnu činjenicu da je izdaja (veleizdaja je pravni termin) zakonski definirana kao ugroza teritorijalne cjelovitosti ili ustavnog ustrojstva Republike Hrvatske, odnosno da je kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina (Članak 340. KZ) pa spoznaja o počinjenju izdaje uvjetuje prijavu pod prijetnjom trogodišnjeg zatvora (Članak 302. KZ). Dakle, neprijavljivanje izdaje je slično kao neprijavljivanje, na primjer, ubojstva… zamislite onda da netko želi napraviti registar neprijavljenih ubojica! Taj bi išao u zatvor, jer dok se on igra s registrima, ubojice su na slobodi. Gospodo, ako znate za izdajnike Republike Hrvatske na slobodi morate ih odmah prijaviti institucijama. Radi se o ozbiljnom kaznenom djelu, a sve drugo je dnevna politika i mazanje očiju.

Druga slamka je indicija o ukradenih pet-šest mandata. Bitno je naglasiti… doista je puno nelogičnih stvari oko upravljačke strukture društva APIS IT koje radi uslugu obrade rezultata izbora. Zato treba izuzetno ozbiljno shvatiti ove indicije, međutim, radi se o maloj Hrvatskoj i vrlo ih je jednostavno provjeriti. Pa gotovo svaki pripravnik u nekom računovodstvenom servisu dnevno u neki software unese i provjeri više brojeva nego što je hrvatskih izbornih jedinica. A Karamarku je rezultat istrage po ovom pitanju biti ili ne biti.

Na percepciju javnosti o neodlučnosti Tomislava Karamarka, u ovom kratkom periodu nakon saborske podrške vladi, ipak najviše utječe samouvjernost i odlučnost Bože Petrova. Doista se treba diviti političkoj inteligenciji navedenog gospodina. Način na koji je došao na trenutnu poziciju – lažima, hipokrizijom, besramnim populizmom, manipulacijom… teško je prisjetiti se nečeg moralno prihvatljivog – malo bi koga održao na političkom životu. Međutim, to očito ne važi za Božu Petrova koji izuzetno dobro koristi slabosti Tomislava Karamarka i, gurajući potonjega u glib hrvatske političke močvare, on je danas već značajno iznad površine. Na primjer, već samo njegova neprikrivena prijetnja ideji registra izdajnika, pardon nadanje kako “druga strana neće htjeti pošto-poto uvesti registar i dovesti u pitanje cijelu suradnju“, ga je izvukla iz močvare, otprilike do pojasa. Da bi nakon samo dva dana, povodom afere Crnoja, prvo politički korektno izjavio, “Nadam se da će istom mjerom mjeriti i druga strana“, a onda na novinarsko potpitanje što će biti ako se ne bude mjerilo istom mjerom odlučno uzvratio, “Mjerit će se!” I eto ga… čak i ako gospodin Mijo Crnoja, za kojeg je “istraživačko novinarstvoindikativno brzo došlo do inkriminirajućih dokumenata, ostane ministar branitelja, Božo Petrov je već samo s potkoljenicama u hrvatskom političkom glibu… na ramenima Tomislava Karamarka, naravno.

I to bi bilo to… bit će zanimljivo pratiti razvoj političkih sudbina trojca – samouvjereni Petrov, neodlučni Karamarko i Milanović… ovom zadnjem gospodinu ne treba nikakav opisni pridjev. Doista, bit će zanimlj… Što? Nešto o Oreškoviću? Istina, najavio sam ga u naslovu…

Što reći o čovjeku koji je u Saboru, kratko govoreći na lošem hrvatskom, jasnije od svih ranije navedenih političkih lidera artikulirao svoj, ali i stav većine Hrvata prema (ne)radu i šupljoj priči političara, prema potrebi za radom i odricanjem, prema ustašama i partizanima kritizirajući ideološke sukobe, ali poštujući svjetonazorske razlike, prema manjinama itd. uz ostavljanje dojma sigurnosti, dojma da zna i želi riješiti nagomilane hrvatske probleme? Veličanstveno je preblaga riječ. Hvala ti Bože i za njega i za Predsjednicu, je vjerojatno puno primjereni… Što? Imate indicije da su ih oboje Ameri montirali? Ok, God bless America! Bolje oni nego Rusi, zar ne? Radije indicirajte tko je montirao samouvjerenog Petrova, neodlučnog Karamarka i Milanovića…

Patrik Macek/PIXSELL

Komentari

komentara

Post Author: Boris Traljić

NE PROPUSTITE...