Desetoricu hrvatskih branitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, uhitili su po nalogu tužiteljstva Bosne i Hercegovine pripadnici SIPAe 31. listopada u Orašju. Terete ih za ratni zločin. Kakav? U ovom slučaju to nije bitno, ne trebate trošiti vrijeme na guglanje optužnice. I ne, nije ovo nikakvo aboliranje.
Optužnica u ovom slučaju nije bitna jer ovaj slučaj nema nikakve veze s pravosuđem – ovdje je riječ o političkoj poruci koju šalju predstavnici većinskog konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine. Štoviše, riječ je o oštroj, snažnoj i jasnoj političkoj poruci poslanoj Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu, odnosno poruci onima bez kojih ta oksimoronska država danas ne bi ni postojala, bez kojih bi u devedesetima snage UNa hrabro promatrale još nekoliko Srebrenica i, što je najporaznije, s kojima dijele jedan entitet dok agresori, toliko o svjetskoj pravdi, samostalno vladaju drugim.
Bošnjaci imaju jasan interes – stvaranje unitarne Bosne (i Hercegovine?) kao države bošnjačkog naroda, odnosno stvaranje novog Bosanskog pašaluka.
Stvar je, istinabog, još malo mučnija… još je malo kompliciranija. Dakle, ovdje je riječ je o političkoj poruci “stambolskog sultana” koji preko “bosanskog paše” hapsi Hrvate kako bi poslao poruku Europskoj uniji.
A to, onda, nameće brojna pitanja:
Kakve su to vođe koje se dragovoljno podjarmljuju za nekoliko datulja i kahvu zabijajući pritom kamu u leđa bratskom, osloboditeljskom ako hoćete, narodu?
Zašto im je draži daleki “sultanat” od sugrađana?
Koji to narod predstavljaju takve vođe?
Za početak evo jedna pričica…
| Vratio se, tako, neki Atif iz džihada u bosanskohercegovačku mahalu blizu hrvatske granice. Baš u mjesecu ramazanu, malo prije Lejletul Kadara. I, kako je običaj, već je iduću noć pozvao komšije i cijelu rodbinu na iftar. Ali kakav iftar – ganiluk! Sofra puna svega: ‘oćeš begovu čorbu il’ tarhanu, ‘oćeš sahan il’ burek il’ ćevap il’ sarmu il’ teleće pečenje, ‘oćeš datulje il’ hošaf il’ baklavu il’ tufahiju il’ kadaif…
I baš kad je Amila, hanuma Atifova, kahvu ispekla započeše muškarci ozbiljnu priču. Najprije je komšija, koji je sjedio odmah do domaćina, počeo hvaliti hranu i kuću u kojoj se “od vakta i zemana poštuju običaji“, ali već nakon nekoliko kurtoaznih rečenica priča skrene na politiku. Riječ onda uze domaćin. “Ne može ovo više ovako“, i “mi moramo ovo“, i “oni nam rade ono“, i “puno sam ja u džihadu naučio“, i svašta je još nešto Atif učio najbliže koji su ga slušali pazeći da tiho dišu kako ne bi propustili koju riječ tog kršnog muškarca s dugom paperjastom bradom. Iznenada ga starija žena neprimjereno prekine baš na vrhuncu retoričkog zanosa. |
Ne treba zamjeriti zbunjenoj starici, bila je još djevojčurak četrdeset i osme kad se na popisu stanovništva FNRJ, osim kao Hrvatica ili Srpkinja, mogla izjasniti kao neopredijeljena muslimanka (tako je babo i bio upis’o), a onda pedeset i treće kao neopredijeljena Jugoslavenka, pa od šezdeset i prve kao etnička Muslimanka. S velikim M. A danas je, eto, Bošnjakinja…
Taj njen put do Bošnjakinje, odnosno put stvaranja etničkog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana, je bio trnovit. Narod su postali tek u sedamdesetima Titovom izmišljotinom, kao Muslimani s velikim početnim slovom. Zamislite narod koji se zove, na primjer, Kršćani. Ili Budisti.
A onda su se u devedesetima sami prozvali Bošnjacima, što opet nije nikakvo povijesno ime tog naroda nego eponim po hidronimu rijeke koja se spominje još u predslavensko doba – Bosne (Bassanus). Mogli su se na isti način nazvati i Dalmatincima. Štoviše, to bi bilo primjerenije jer se rimska provincija Dalmatia prostirala većim dijelom Bosne i Hercegovine.
I evo, malo pomalo smo došli do onog bitnog – iako je nacionalno pitanje bosanskohercegovačkih muslimana već nekoliko desetljeća formalno-pravno riješeno i iako su međunarodno priznati kao narod Bošnjaci koji je danas, uz Hrvate i Srbe, konstitutivni narod Bosne i Hercegovine, nešto im tu ne štima. Nešto ih svrbi. Neovisno o formalno-pravnim činjenicama bosanskohercegovački muslimani vlastito etničko pitanje još uvijek smatraju neriješenim, a njegovo rješavanje je amanet njihovim intelektualcima i političkim vodstvu. Ne postoji danas za Bošnjake društveno važnija tema i zato se već godinama bošnjačka intelektualno-znanstvena elita trsi pronaći nekakav nacionalni kontinuitet znajući kako se ostatak znanstvenog svijeta nekad sprdao s nazivom Muslimani, a danas se podsmjehuje nazivu Bošnjaci. Najblaže rečeno podsmjehuje.
Problem se zakomplicirao nakon što su genetska istraživanja pokazala da Bošnjaci nisu podrijetlom ni Turci ni Arapi nego, jebiga, Slaveni.
– Jeste li onda Hrvati?
– Jok!
– Srbi?
– Aman!
Dakle, trebaju pronaći neki slavenski narod koji je to područje naselio i onda se nazvao po lokalitetu. Postoji li uopće takav narod? Zanimljiv je odgovor, ili prijedlog, ili, još bolje, zanimljivo je rješenje koje im je dao jedan hrvatski znanstvenik, povjesničar Zlatko Hasanbegović: “Bošnjačka nacija ne ovisi o djelovanju pojedinaca u prošlosti već od volje i sposobnosti ovog i budućih bošnjačkih naraštaja da sebe vide i izgrađuju kao poseban i samosvojan narod. Sve ostalo je romantičarska manipulacija poviješću koja kod kompetentnih stručnjaka izaziva podsmijeh. Pojednostavljeno, za bošnjačku budućnost je nažalost ili na sreću relevantnije djelovanje Zlatka Lagumdžije, Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića od pokušaja traženja odgovora na pitanje jesu li Keops i Kefren živjeli u Visokom ili na obalama Nila, jesu li tzv. bogumili protomuslimani, te je li Mehmed Fatih okupator ili otac nacije.”
Aktualna agresivna i tvrdoglava potraga za bošnjačkim nacionalnim kontinuitetom jednu oksimoronsku tvorevinu, protektorat točnije, kao što je Bosna i Hercegovina baca upravo tamo gdje ju je beogradski politički tisak bacio još u osamdesetima, u tamni vilajet. Ne zbog sâme potrage. Nikako, to je bošnjačko legitimno pravo, nego zato jer su agresivnost i tvrdoglavost te potrage samo refleksija sukobljenih interesa konstitutivnih naroda (ili interesa sukobljenih konstitutivnih naroda?) Bosne i Hercegovine. Hajdemo još malo o tim interesima, odnosno o interesima Amerike/Europske unije, Rusije i Turske.
Srpski interes je jasan i entitetski odvojen – pripajanje Republike Srpske Srbiji. Republika Srbija je trenutno (nije li uvijek?) razapeta između istoka i zapada, i u velikom je strahu da će izabrati pogrešnu stranu pa pokušava sjediti na dvije stolice (ne pokušava li uvijek?). Primamljiva joj je snaga bratske Putinove Rusije, ali može li Rusija pomoći u aneksiji Republike Srpske? Može li pomoći u vraćanju Kosova? S druge strane s Amerikom su nedavno ratovali, oni su im uzeli Kosovo, a i Dayton je njihova izmišljotina. Kako s njima trgovati? Kako uopće u euroatlantske integracije, kad je tamo već hrvatska busija?
Bošnjački je interes stvaranje unitarne Bosne (i Hercegovine?) kao države bošnjačkog naroda (čitaj: novog Bosanskog pašaluka), a Hrvati i Srbi, koji imaju svoje države, ne bi više bili konstitutivni narodi nego manjine. Hrvati definitivno, a Srbi – otom-potom. To je ono uštimavanje, ono što svrbi bošnjačku javnost pod egidom stava kako su “Bosna i Hercegovina i Bošnjaci jedino neriješeno nacionalno pitanje iz devetnaestog stoljeća u Europi“. Razlog za tu “nepravdu” im je također jasan – zato što su prihvatili islam i zato što su u percepciji Europljana zapadna granica Turske. I uvijek će to biti. Bošnjaci ne vole Dayton, oduvijek su politički daleko od Rusije, ali s novim buđenjem islama i s globalnim jačanjem turskog političkog utjecaja sve su dalje i od Europske unije.
(Upravo se zato naš Atif s početka vratio iz džihada… Mogao je biti samo dobar insan koji vjeruje u jednog Boga i Muhameda kao njegovog poslanika, koji petput dnevno prostire serdžadu, posti o Ramazanu, pomaže siromašnima i baš je obavio Hadž. To bi bilo realnije, ali sigurno ne bi hrvatskog čitatelja potaklo na dublje razmišljanje o temi…)
A baš je eurointegracija Bosne i Hercegovine hrvatski interes. I to preko reda, jer o brzini te integracije, odnosno, posljedično, o mirenju interesa bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda, ovisi (ne)rasplamsavanje nove ratne buktinje. Bez ulaska Bosne i Hercegovine u Europsku uniju rat je sigurna hrvatska budućnost – uz ulazak, samo izvjesna. Onaj tko to ne shvaća ili, točnije, onaj tko se ne miri s tom činjenicom trebao se roditi na nekom drugom mjestu. Ili se barem tamo preseliti. Jer ne spremati se za skori(?) rat, a živjeti u državi s osmanlijsko-vilajetskim karcinomom u trbuhu – koji, da stvar bude gora, predstavlja jedan predpubertetski narod s krizom identiteta – i uz ratobornu ekspanzionistički nastrojenu slavensku braću na istoku, može samo idiot. Poglavito uzevši u obzir trenutnu geopolitičku situaciju, odnosno jačanje globalnog utjecaja Rusije i Turske, i agoniju Europske unije.
U ovom kontekstu, u kontekstu sukobljenih interesa bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda (ili interesa sukobljenih konstitutivnih naroda?), treba sagledati nedavna uhićenja pripadnika HVOa u Orašju. Doista nije potrebno odgovarati na pitanja koja trenutno zaokupljaju hrvatsku javnost: “Jesu li uhićenja selektivna?” i “Je li Hrvatska neselektivno dijelila dokumente BIH tužiteljstvu?” Odgovori su da. Na oba pitanja, jasno, ali to su ipak sekundarna pitanja.
Primarno je pitanje: “Ima li ova Vlada RH strategiju i snagu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa, za osiguravanje opstojnosti bosanskohercegovačkih Hrvata?“
