Ima li u kršćanskom svijetu ljepšeg blagdana od Božića?
Ovo je, jasno, retoričko pitanje, bar sa stajališta osnovne društvene zajednice – jest, najljepši je to obiteljski blagdan. Štoviše, Božić, zbog same činjenice da su kršćani najbrojniji u najutjecajnijim državama svijeta, već odavno nadilazi religioznu konotaciju i postaje period u godini kad se obitelji, neovisno o konfesiji i odnosu prema vjeri, okupljaju omamljene blagim božićnim duhom i svim onim što ga prati – od darivanja i pomaganja potrebitima, do blještavog kiča, obilja hrane, topline doma…
Ali u Hrvatskoj, jebiga, ni božićni blagdani ne mogu proći bez političkih turbulencija. Jer taman negdje o Bogojavljenju, onda kad se dani valjanja ispred TVa i prejedanja približe kraju, onda kad se par kilograma teži spremamo praznih džepova uploviti u siječanjsku depresiju, onda kad se počne vraćati prva tura skijaša nekad zaduženih u švicarskim francima, a mi, praznodžepaši, ispraćamo sljedeću, do groba nam zahvalnu jer smo pristali preuzeli teret od par milijardi kuna popušenih u trokutu budale-banke-država (nije to još gotovo, reći ćete… ha, ha); dakle onda kad nam je Božić tek bljedunjavo prošlogodišnje sjećanje, eto opet priče o Božiću. Samo u Hrvatskoj!
Nažalost, iz već ustaljenog protokola je izletio Vladimir Božović pa sa svojom ratnohuškačkom retorikom božićni pretvorio u borbeni domjenak.
Posljedica je to činjenice da uz nesreću što živimo na povijesno-politički turbulentnom području koje je previše patnje i smrti stoljećima ugrađivalo u naše živote, imamo i sreću da je, baš zato, jedan dio građana obogatio hrvatsku kulturu s običajima koje je sačuvao od etnosa davno, zbog neke gadne nevolje, napuštenog. Riječ je o nacionalnim manjinama koje su Hrvati kroz povijest otvorena srca prihvaćali da bi ih danas Ustavom i ustavnim zakonima izuzetno, najviše u Europskoj uniji, pozitivno diskriminirali.
I ova činjenica bi, doista, spadala pod božićno idiličnu, da najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj nisu Srbi. To, naravno, samo po sebi ne predstavlja nikakav problem. Štoviše, riječ je o manjini koja ima izuzetno sličan jezik hrvatskom i samim tim je asimilacija bila vrlo brza. Ali…
Ali prije stotinjak godina u nekim se (ironično, baš hrvatskim) glavama, kao rješenje za oslobađanje od tadašnjeg, Austro-Ugarskog, jarma, rodila ideja o nacionalnom jedinstvu južnih Slavena. Ideja koja se nakon prvog velikog rata i realizirala kao Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija. Uf, prođu nas trnci od samog spomena Jugoslavije… bar većinu nas, još su svježe rane. Gdje im je bila pamet?
Da. Lako je, prelako danas, generalski poslije bitke, iz tople fotelje osuđivati te jugoslavenske ideologe. Ali oni su tada djelovali u najboljoj namjeri i vrlo teško su mogli uočiti glavni problem. A taj problem je bio što Srbija nije Jugoslaviju gledala na isti način kao Hrvatska i hrvatski jugoslavenski ideolozi, odnosno zalagala se za integralno, unitarističko jugoslavenstvo i “nadilaženje plemenskih podjela” – samo drugi naziv za velikosrpstvo. Poluga za ostvarivanje velikosrpskih ideja su im bili upravo hrvatski Srbi koje su uspjeli ekstremno brzo disimilirati i uvjeriti da su oni, u stvari, onomad bili ratnici i osvajači, a ne izbjeglice i nevoljnici, i da je to, tamo, ovdje odnosno, gdje žive – Srbija.
Od tisuću devetsto osamnaeste ne prestaje to huškanje hrvatskih Srba od strane Srbije. Nije prestalo ni u socijalističkoj Jugoslaviji, a ne prestaje, nažalost, ni danas. I jebena je, zato, ona sreća zbog obogaćivanja hrvatske kulture… teško je na to gledati kao na sretnu okolnost. Najbolju sliku aktualne srpske politike prema hrvatskim Srbima su pokazali događaji od petog siječnja, na božićnom domjenku u organizaciji Srpskog narodnog vijeća.
Nije li malo prekasno za božićni domjenak? Da, vjerojatno bi se ovako nešto i zapitao prosječni Amerikanac. On, naravno, nikad nije čuo za veliku šizmu, odnosno crkveni raskol koji je davne tisuću i pedeset četvrte kršćanstvo podijelio na katoličanstvo i pravoslavlje. Taj raskol je, čudi li vas, prošao baš između Hrvata i Srba, a pravoslavlje (iz inata, vjerojatno) nije prihvatilo znanstveno utemeljenu reformu kalendara koju je prije skoro pola milenija proveo katolički papa Grguru XIII. pa Božić slavi po znanstveno pogrešnom kalendaru, odnosno sedmog siječnja po pravom. E sad, umjesto da ta “dva Božića” budu pokazatelj naše kulturne raznolikosti i bogatstva, sve se to ove godine pretvorilo u, hm, možemo blago ustvrditi – diplomatski incident.
Naime, na božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća je pozvan premijer Andrej Plenković, ali i srpski premijer Aleksandar Vučić, kojeg je predstavljao izaslanik Vladimir Božović. I umjesto da sve završi s uobičajenim, ali i užasno neprimjerenim mjestu i vremenu, dnevnopolitičkim prigovorom predsjednika SNVa Milorada Pupovca predsjedniku Vlade RH, naravno stoički izdržanim od Andreja Plenkovića od kojeg se, pak, očekivalo nekoliko kurtoaznih i koegzistencijskih riječi uz obavezno: “Mir Božji – Hristos se rodi!“, s nekoliko diplomatskih – reci, a ništa ne kaži – riječi Vladimira Božovića, s obraćanjem metropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, s lomljenjem česnice, s traženjem kune… Ne. Nažalost, iz ovoga već ustaljenog protokola je izletio Vladimir Božović pa sa svojom ratnohuškačkom retorikom božićni pretvorio u borbeni domjenak.
Istinabog, uvaženi gospodin izaslanik Božović se post festum čudio što pokvarene hrvatske uši (ljepota je, kaže, u uhu slušatelja) nisu čule kako je naglasio da “upućuje poruku zajedništva, sloge“, jer to je, ustvari, bitno, a ne onaj velikosrpski smrad koji je u istoj rečenici, samo koju riječ kasnije, napustio njegova usta: “uz obećanje da će ih matična država Srbija u svim problemima i iskušenjima, kada budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima.” To vam je, na primjer, kao da ja izjavim: “Gospodine Božoviću, upućujem vam poruku mira, uz obećanje da ću vas prebiti s bejzbol palicom (to mi je, jebiga, jedino “raspoloživo sredstvo”) ako opet dođete zveckati oružjem.” Što hoćete!? Pa rekao sam da mu šaljem “poruku mira”…
Ne treba, doista, više trošiti riječi na ovog nosača piva nosaču piva četničkim vojvodama. Sam izbor ovog psihijatrijskog slučaja za izaslanika, istinabog, daje jasnu sliku o trenutnim odnosima Srbije prema Hrvatskoj, poglavito ako je poslan “predizborno”… ali to nije tema ovog članka. Ono što je tema ovog članka, ono što brine, je neadekvatna reakcija na incident i od strane domaćina domjenka Milorada Pupovca i od najvažnijeg gosta Andreja Plenkovića, et al.
Prije svega razjasnimo jednu stvar. Ako ne računamo prvu… ma hajde i drugu generaciju onih hrvatskih Srba koje je, najčešće, vojna služba bivše države doselila i ostavila, pa se danas (što zbog ideologije, što zbog još čvrstih veza sa Srbijom) ne smatraju istinski hrvatskim građanima, najveća većina ostalih odavno više nema ni rodbinske veze u Srbiji. Njihova matična država je Hrvatska. Druge nemaju ni formalno ni pravno, odnosno ustavno. Ako se Milorad Pupovac u ovo Božovićevo “ne želi miješati“, kako je izjavio za N1 televiziju, odnosno ako njegova matična država jest Srbija, onda… E onda se nema što ljutiti kad ga neki tamo “šalju”, jer, onda, on nije nikakva hrvatska nacionalna manjina, pa je, onda, ne može ni predstavljati, i onda – o Bože, samo to ne – ne bi smjelo više biti ni unosnog etno biznisa s novcima iz hrvatskog proračuna.
Puno više, međutim, brine mlaka reakcija hrvatske političke elite, poglavito premijera Andreja Plenkovića i ministara. Nakon Božovićevih riječi su trebali nazvati vozače, navući kapute i napustiti domjenak. A onda odmah, još iz ugrijanih limuzina, naložiti suradnicima da aktiviraju pravosudni sustav i zakonske propise kako bi se najprije onom buljookom nosaču piva, ratnom huškača koji je povrijedio i Ustav i brdo zakona, omogućio hitan transport do Bajakova i onemogućio povratak na duže vrijeme, pa pokrenu oštre diplomatske akcije, zatezanje odnosa… i sve ostalo što jedna iole suverena država u ovakvim situacijama radi. Stierovo “upozorenje” je, hm, gotovo pa smiješno.
Ne stoji tu ni ona teorija koju mediji guraju: “Pa neće valjda Plenković zbog nekog Božovića napuštati domjenak u vlastitoj državi?” Hoće i mora! Odnosno morao je… Štoviše, ovaj ga je božićni domjenak mogao napokon promovirati iz diplomatskog službenika u državnika. Ovako, sve će se više hrvatskih glasača, poglavito HDZovih, pitati ima li on, uopće, liderski potencijal.
Morao je oštro reagirati jer je najmanje tamo bilo Božića. Na dnevnopolitičko dociranje Milorada Pupovca je vjerojatno i bio spreman, ali nikako nije smio otrpjeti velikosrpsku retoriku. I to na domjenku u organizaciji vijeća srpske nacionalne manjine koja, po (ne)reakciji predsjednika Vijeća, ne priznaje da jest manjina, osim, naravno, kad treba prazniti proračun. Dok se to ne promijeni, odnosno dok Milorad Pupovac javno ne shvati koja mu je matična država, “Hristos se rodi!” ne smije izaći iz usta visokih hrvatskih dužnosnika. Osim u privatnim čestitanjima, naravno. Zato se treba nadati da će dogodine Pupovcu društvo praviti samo sveprisutni Milan Bandić. E da, i neki Vučićev pivonoša…
