Ne može svatko biti špija. Nema šanse! To su ljudi doista posebnog kova, ljudi koji su, što genetskim naslijeđem, što kao odgovor na tajne i mračne traume iz djetinjstva (bilo zbog “najobičnijeg” maltretiranja od vršnjaka, bilo zbog nekakvog strašnijeg belaja) do savršenstva razvili jednu, za obavještajni posao neophodnu i presudnu osobinu – strpljivost. Nadnaravnu strpljivost na koju se onda nadovezuje još jedna važna podosobina – smirenost.
Naime, svi mi obični ljudi, bilo da smo pekari, studenti, liječnici ili konobari, imamo svoju točku pucanja. Za svakog od nas postoji nekakav vanjski podražaj koji nas izbaci iz takta, koji nam nabije krv u obraze, zatrese glas i usnice, ubrza puls, zamuti vid i natjera nas da reagiramo srcem, bez razmišljanja, instinktivno. Vrhunske špije to nemaju, nemaju tu točku pucanja, ne postoji za njih taj granični vanjski podražaj. Uvijek reagiraju smireno, s beskrajnom strpljivošću procjenjuju situaciju, precizno kalkuliraju izglede i vuku poteze bez strasti, samo one koje, i samo onda kad, donose siguran uspjeh. Cilj opravdava sredstva – do te mjere da bi na špijunskoj obuci i sam Niccolò Machiavelli jedva dobio dvojku iz makijavelizma.
Tomislav Karamarko jest špija. Vrhunska. Nije to nikakva tajna. Davno je on shvatio da, zbog nekog nama nepoznatog belaja, posjeduje onu nadnaravnu strpljivost, davno je shvatio i da je ta špijunska strpljivost visoko iskoristiva u politici, poglavito kad je ojačana informacijama. Znate ono… tko je kome dužan, ili tko posjećuje veleposlanstva, ili tko se pijan automobilom zabio u suhozid, ili tko vara ženu, ili tko voli dječake, ili, na primjer, tko posjeduje nepostojeće topničke dnevnike… I ono špijunsko “cilj opravdava sredstva” u politici mu dobro dođe. Jer političari jesu makijavelisti, u samom svom bitku, ma koliko se trudili javno oprati od toga.
Sve je ovo gospodin Karamarko najprije dobro zbrojio i oduzeo u svojoj glavi, pa sve do zadnjeg detalja izvanredno isplanirao. Štoviše, izuzetno točno je detektirao pet (plus) najvažnijih hrvatskih problema, poredao ih po nekakvim prioritetima, pripremio strategiju rješavanja, pa napokon krenuo u akciju preuzimanja odgovornosti za vođenje države. Ali sudbina, kurva, nije mu tu ulogu namijenila. To doista mora biti bolno – tako blizu ostavljanju traga u hrvatskoj povijesti, a opet, tako prokleto daleko…
“Samo zato jer ga mediji nisu voljeli”, netočno će zaključiti neki student u diplomskom radu “HDZ u 21. stoljeću” za pedesetak godina. Netočno će zaključiti, doista. Jer problem nije u nikakvim intelektualnim ni medijskim visinama, problem je znatno niže. Vidjet ćete, hajdemo redom.
Ruku na srce, činjenica je da mediji ne vole Tomislava Karamarka. Objektivno ili ne – nebitno. Činjenica je, također, da je unatoč medijima, nakon teške, rovovske, političke bitke izvojevao (post)izbornu pobjedu. Zar ne bi onda, kao predsjednik uvjerljivo najjače stranke koja participira u izvršnoj vlasti, trebao preuzeti odgovornost za vođenje države? Da, upravo tako bi trebalo biti. Ali tako nije.
Štoviše, pazite sad, Karamarko je danas objektivno tek četvrti čovjek u državi (i ovo je vrlo blagonaklono prema njemu) iako je predsjednik HDZa, iako posjeduje i nadnaravnu strpljivost i beskrajnu smirenost, iako zna tko je kome dužan, tko posjećuje veleposlanstva, tko se pijan automobilom zabio u suhozid, tko vara ženu, tko voli dječake i tko posjeduje nepostojeće topničke dnevnike. Nevjerojatno je, upravo nevjerojatno, da takav čovjek ne dobiva priliku rješavati nagomilane hrvatske probleme iako bi se i sam makijavelizam mogao mirne duše mogao zvati karamarkizam. Što mu, dovraga, još nedostaje?
Nedostaje mu jedan, za politiku izuzetno bitan sastojak – on, figurativno, nema što “počešati s razlogom“. Samo tako, i nikako drugačije, se može objasniti činjenica da je od formiranja vlasti, od onog trenutka u politici kad saveznici postaju gladni vukovi, sve bitke izgubio. Pardon, sve osim prtljanja oko smjene djelatnika u nekim “hrvatskim neovisnim medijima” (realno u medijima pod većom ili manjom kontrolom države). Jaka bitka, mo’š mislit, pa te smjene je do sada manje-više mirno realizirala svaka nova vlast, a on je samo bespotrebno uspio podići takvu prašinu da je čak stigla “zabrinutost” iz EU administracije. Kao slon u staklarnici. Ali ipak, treba priznati, to je ono nešto što je kako-tako uspio realizirati, što je dalo naslutiti da se možda razvijaju tamo dole, malo niže, nekakvi “lješnaci”, doduše još premali “za češanje”, ali…
Ali tako ne misle hrvatski političari. Skoro su svi već shvatili kako mu nedostaje onaj bitan sastojak, onaj “za počešati”, pa uz pomoć medija koji ga nikad nisu ni voljeli svjedočimo pravom desantu na Karamarka. Što je najgore, desantom rukovode njegovi suradnici i “dragi mu” koalicijski partneri, desantom do te mjere sveobuhvatnim da je čak i Zoran Milanović oportuno zašutio i likuje u onoj rupi u koju je donedavno trpao svog najljućeg protivnika. Evo kratke kronologije.
Sve je krenulo prvim autogolom koji je Karamarko zabio paranoičnim, nikad dokazanim, a kasnije i pod tepih gurnutim, “indicijama o izbornoj krađi”, pa izgubljenim bitkama za ministra branitelja Miju Crnoju i nesuđenog kandidata Milijana Brkića, pa je Ranko Ostojić, njemu usprkos, postao predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, pa je Kramarko ničim izazvan dao potporu pravno neizvedivom Registru izdajnika uz čudnu indiferentnost(?) prema pravno izvedivom Registru neprijateljskih vojnika, pa neuspjeh uhljebljivanja Josipe Rimac, pa pljuska od Predsjednice koja šalje Dragu Prgometa kao izaslanika u Vukovar, pa pljusketina od premijera koji odugovlači sa smjenom šefa SOAe Dragana Lozančića i najprije otvoreno ignorira Karamarkove kandidate za tu funkciju da bi ih na kraju izbacio odigravši “dupli pas” baš s Predsjednicom, pa Karamarkovo prozivanje Ivića Pašalića zbog petljanja u kadroviranje, pa neposluh ministra unutarnjih poslova (hej, tko je uopće taj lik) Vlahe Orepića oko smjena u MUPu…
I sve bi to mogli biti samo operativni problemi, samo porođajne muke ili dječje bolesti nove vlasti da nije sasvim jasno kako su najmoćniji sadašnji, bivši i budući HDZovci, uz MOST, protiv Tomislava Karamarka. Štoviše, izgledno je, i njemu najopasnije, kako mu dasku sapunaju predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Tihomir Orešković (možete li zamisliti njih na zagrebačkoj špici u društvu supružnika Karamarko?) izbacivanjem Kramarka iz sigurnosno-obavještajne priče, čak i iz MUPa jasnim davanjem do znanja da je za smjene tamo zadužen (hej, tko je uopće taj lik) Orepić. Nadalje, tu su i vladin drugi potpredsjednik Božo Petrov (podrugljivo Karamarku: “nisam za smjene u policiji uz fanfare“) te izuzetno utjecajni Ivić Pašalić (koji “nije savjetnik”, nego samo, eto, njegova i Oreškovićeva supruga mole zajedno).
Tomislav Karamarko jest špija. Vrhunska. Nije to nikakva tajna. Davno je on shvatio da, zbog nekog nama nepoznatog belaja, posjeduje onu nadnaravnu strpljivost, davno je shvatio i da je ta špijunska strpljivost visoko iskoristiva u politici, poglavito kad je ojačana informacijama.
Poseban pasus doista zaslužuje (hej, tko je uopće taj lik) Vlaho Orepić koji je morao “odletjeti” iz vlade poslije dosad najjačeg udarca i na ego Tomislava Karamarka i, što je puno važnije, na bilo kakvu suradnju-koaliciju nakon izjave: “Kad govorimo o padu popularnosti Mosta, volio bih da vi i vaši čitatelji zamislite trenutnu situaciju bez Mosta – da je u ovim okolnostima potpuna vlast u rukama gospodina Karamarka kao prvog čovjeka HDZ-a i njegovih suradnika.”
Ovdje imamo situaciju da jedan “koalicijski suradnik” plaši javnost s predsjednikom partnerske stranke u izvršnoj vlasti i vlastitim prvim potpredsjednikom na dosad u Hrvatskoj (demokratskom svijetu?) neviđen način jasno ga stigmatizirajući kao nedemokratskog političara i “ajme nama ako se dočepa vlasti” totalitaristu. I nakon toga ne odlazi! Štoviše, podršku mu daje, ni manje ni više nego, hrvatska ikona general Ante Gotovina, nakon čega dodatno okuražen (hej, tko je uopće taj lik) Orepić kreće još agresivnije na Karamarka: “… bez obzira na sve primitivne pokušaje političke destrukcije MUP-a i diskreditacije mene osobno…” Karamarko je tako javno od (hej, tko je uopće taj lik) Orepića postao i primitivac. I začudo, poslije svega ovoga ostao nadnaravno strpljiv i beskrajno smiren.
Ovo jest desant na Kramarka, definitivno. I nikakvo, ma kako bezgranično bilo, strpljenje mu ne može u ovakvoj situaciji pomoći. Pomogao bi mu samo pronalazak onog sastojka, znate onog “za počešati”, onog kojeg je u puno težim situacijama imao “najvažniji član u timu njegove predizborne kampanje” Franjo Tuđman (mogao je nešto naučiti od prvog Predsjednika kad mu već ne izlazi iz usta), pa da ga nešto od svega navedenog napokon izbaci iz takta, da mu nabije krv u obraze, zatrese glas i usnice, ubrza puls, zamuti vid i natjera ga da reagira srcem, bez razmišljanja, instinktivno. Ako ga (ih) ikad nađe pokazat će zube, donijet će napokon nekakvu odluku, kakva god bila – fight or flight – bori se ili odlazi, ili za početak – (hej, tko je uopće taj lik) Orepić ili ja.
Davor Puklavec/PIXSELL
