Softver, filmove, glazbu, knjige, analize, domaće radove, ispite, eseje, članke, zakone, sustave, ideje, tehnologije, procese, umjetnička nadahnuća, sportske treninge… Da. Doista je dug, predug u stvari, ovaj popis intelektualnih “proizvoda” koje najveća većina Hrvata svakodnevno kopira i prepisuje, odnosno krade bez trunka grižnje savjesti. I u taj se kriminal, da cijela stvar bude tragičnija, upuštamo već u najranijoj mladosti. U pubertetu. Pretpubertetu čak.
– Trebaju mi vindozi… desetku imaš?
– Trideset dva il’ šezdeset čet’ri?
– Kakvo je to pitanje? Šezdeset čet’ri, naravno. Ef-pi-pi!
– Imam samo home, al’ s dobrim krekom, nema zajebancije i…
– Ništa onda… treba mi pro, donijet će mi ga Marko popodne. Hvala, svakako!
Eto. Tako, otprilike, izgleda svakodnevni razgovor hrvatskih tinejdžera – dvojba hoće li ukrasti tisuću kuna odmah ili dvije tisuće kuna popodne (a tek su na operativnom sustavu). Iako oni to ne percipiraju na taj način, doista nema ama baš nikakve razlike između krađe Microsoftovog intelektualnog vlasništva i, šta-ti-ja-znam, na primjer bijega s dvoje-troje prepunih kolica iz nekog hipermarketa. Apsolutno nikakve.
Međutim, za naše građane, jasna vam je teza, ne postoji sintagma intelektualno vlasništvo. Preskočili smo je nekako u evolucijskom procesu. A to se nepostojanje prenosi s generacije na generaciju. Tako smo i došli do toga da već i vrlo mladi Hrvati dnevno ukradu, u prosjeku, par stotina kuna bez da trepnu. Često čak i poticani od roditelja:
– Tata, skinija san ti Rog van!
– U ejč-diju?
– Ofkors!
– Koke aj napravi kokice na brzinken… Lec go – femili muvi najt – tunajt!
Štoviše, ako sagledamo širu sliku možemo bespridržajno ustvrditi da je uspjeh našeg IT sektora – na koji smo posebno ponosni – temeljen na kopiranju i krađi. Na potpuno isti način kao što je na krađi temeljen IT uspjeh sličnih nam lopovskih država – Indije, Pakistana… ili bliže nam Srbije, ako hoćete. U lijepom smo društvu, društvu koje se mnogima neće svidjeti. Ali, nažalost, to je istina, potpuna i cijela istina s onim svojim najgorim obilježjem – neizdrživo bolna.
(Napomena: dok nas s navedenim državama povezuje evolucijsko zaostajanje po pitanju intelektualnog vlasništva, svakako smo daleko evolucijski ispred njih po pitanju vlasništva općenito. Na primjer, Srbija bi i danas, i nakon žestokog poraza u Domovinskom ratu, rado pokrala pola hrvatskog teritorija.)
Dužan sam argumentirati ovu uznemirujuću tezu. Evo ovako… za instalaciju razvojnih aplikacija, koje omogućavaju i/ili olakšavaju razvoj komercijalnog softvera, u poštenim državama treba uložiti par desetaka tisuća eura. U lopovskim državama, državama poput naše u kojima je intelektualno vlasništvo oksimoron, to je “investicija” od nula do nekoliko stotina kuna – ovisi kako se tko snađe. Kod poštenih je, dakle, programiranje za klase, a kod lopova za mase. (Srećom, s kvalitativnim razvojem open source softvera i naše poštenje raste…)
Nagomilalo se dosad u ovom članku ukradenog novca, a dotaknut je tek softver… i to bez njegovog najprofitabilnijeg dijela, bez video igara. A tu, pak, za pojedine igraće konzole u Hrvatskoj imate čak i specijalizirane obrte koji te uređaje hardverski preuređuju za pokretanje kopija igara! Nadalje, treba li uopće spominjati filmove i glazbu koje gledamo i/ili slušamo prije službenih premijera? I to u vrhunskoj kvaliteti. Pa e-knjige, koje su “e” postale uz pomoć skenera i malo utrošenog vremena “izdavača”, a bez odobrenja autora i izdavačke kuće. Neke fotokopirnice, na primjer, imaju veću bazu digitalizirane knjižnične, sveučilišne, muzejske i arhivske građe od svih za to ovlaštenih hrvatskih institucija. Zajedno. Ne treba se čuditi kad uskoro nabave i matične knjige. Ako već nisu…
– Halo? Jesam li dobio…
– Fotokopirnica “Furtum”, izvolite!
– Dobar dan, treba mi jedan Udbin dosje… rekli su mi da ih imate, pa sad ne znam…
– Recite! Ime i prezime?
– Hm… moje?
– Ako za sebe tražite dosje – da.
– Ah ne… Ivo Josipović.
– …ipović. U redu, pseudonim?
– Kako molim…
– Kodno ime. Udbino. Znate li ga?
– Eh… ne baš.
– Ok. Naći ću ga, mislim da sam ga već kopirao. Ovako… sad mi je malo gužva, možete li doći zaaaa… pola sata otprilike?
– Hm… da. Da, naravno da mogu.
– Dvadeset pet lipa po stranici. Dvadeset ako ćete dvostrano?
– Oprostite?
– Hoćete li dvostrano?
– Ne treba, hvala… može jednostrano.
– Dakle, za pola sata. Budite točni! Doviđenja!
Mogao bih ovako unedogled. Krađa svega i svugdje, kažem vam. Bez imalo grižnje savjesti.
Kako je Đikić ukrao samo jednu, navodnu, krađu, a istovremeno šuti o brojnim krađama intelektualnog vlasništva kojima je neminovno (najmanje) svjedočio…
E sada, u ovakvoj Hrvatskoj, u kojoj bi psihijatra trebao posjetiti građanin stariji od dvanaest godina koji ne bi pao na poligrafu na pitanju: “Jeste li dosad kopirali, prepisivali… odnosno krali nečije intelektualno vlasništvo?”, već se dobra tri mjeseca raspravlja o jednoj ispuštenoj, pa naknadno dopisanoj, odnosno korigiranoj fusnoti u nekakvom “znanstvenom radu” nekakvog “hrvatskog znanstvenika”. Da ste prespavali posljednja dva desetljeća, imali biste dojam kako ste se probudili u najuređenijoj državi na svijetu, bar po pitanju intelektualnog vlasništva. Cijela “hrvatska znanstvena zajednica”, mediji, građani – od babe Mande koja prodaje verduru na splitskom pazaru do kafanskih kvaziintelektualaca – čak i zastupnici u Hrvatskom saboru… svi su uključeni u raspravu o ispuštenoj fusnoti. Cijela država pršti od poštenja, znanja i znanosti. Jebalo majku! Ali ne brinite se. Napuštanje dugotrajne hibernacije baš u ovom trenutku dovelo vas je u zabludu.
Naime, da ispušteni fusnotaš, odnosno predmetni “hrvatski znanstvenik” nije kojim slučajem i ministar jebalo bi se cijelu tu “hrvatsku znanstvenu zajednicu”, medije, građane – od babe Mande do kvaziintelektualnih ispičutura – i zastupnike za jednu krađicu u beskrajnom nizu krađa intelektualnog vlasništva, što god da Hrvatu vulgaris ta sintagma značila. Probudio si se, dragi moj uspavani čitatelju, u najnormalnijem trenutku hrvatske političke zbiljnosti, zbiljnosti u kojoj se lopovi neprestano međusobno osuđuju za krađu.
Moram ovdje naglasiti (jer zabuna je kad se baviš sa “znanstvenicima” zajebana stvar) da se pod navodnike stavljeni termini “znanstveni rad” i “hrvatski znanstvenik” ne odnose na određeni rad ni na konkretnu osobu, nego na način funkcioniranja “hrvatske znanstvene zajednice”. I, naravno, s tim navodnicima upravo otvaram rat s gomilom lopova, kompilatora i plagijatora koji su onaj uhljebljeni, onaj najbrojniji i najutjecajniji dio te “znanstvene zajednice” pa svojom nesposobnošću i neradom uzrokuju ogromnu štetu cjelokupnom hrvatskom obrazovno-znanstvenom sustavu.
Cilindraška znanost. Tako ih je onomad nazvao Miroslav Krleža, a tko sam ja sa svojim polupismenim polutalentom da smislim nešto bolje od toga? Jedina sličnost između mene i Krleže je, u stvari, činjenica da oboje nismo dosegnuli akademske visine s kojih bismo mogli ravnopravno razgovarati s ovim preopterećenim hrvatskim doktorskim mozgovima, pa je naše omalovažavanje cilindraša, s gotovo stoljećem vremenske razlike, samo lavež okuženih i od ljubomore bijesnih pasa, đukela čvrsto svezanih lancima vlastite intelektualne skučenosti. U svemu drugom se razlikujemo. Poglavito u jednoj, za temu članka, izuzetno bitnoj stvari – za razliku od najboljeg hrvatskog književnika ja sam odradio značajnije dijelove nekoliko desetaka, možda i stotinjak znanstvenih radova koje su onda cilindraši s posebnim ushićenjem potpisivali i objavljivali. Dakle povelik je broj onih “hrvatskih znanstvenika” koje “držim za skrotum”. Koje? Ne znam ni sam mogu li se danas uopće sjetiti kome sam sve i što “pomagao”. Jer godine su tu. A tu je i iskustvo selektivnog pamćenja…
Ali oni znaju. Oni dobro pamte, pa “znanstvenici” su što drugo očekivati od njih, i uznemireno očekuju skori kraj članka nadajući se kako neće u njemu pročitati vlastito ime i prezime. Neću ih mučiti. Neće ovdje biti imèna, osim imena dr. Ivana Đikića. Ne zato što sam mu ikad pomagao, ne ni zato što je moralno prosvjećenje doživio tek u dalekoj Kaliforniji, ni zato što je zaboravio kako je brojne radove gotovo sigurno obradio s jednim, a napisao s drugim ukradenim softverom, ili zato što nikad nije dao javnu primjedbu na čestu poruku (za koju je sigurno znao) studentima baš na onom Sveučilištu s kojeg je dezertirao: “Pa skinite neki program za statistiku!” (skinuti – nabaviti nelegalnu kopiju, ukrasti intelektualno vlasništvo), niti zato što je fusnotaškim napadom na drugog “hrvatskog znanstvenika” pokazao dnevnopolitičko licemjerno lice… ne, nego jednostavno zato što je u naslovu članka. Loša sreća? Ma jebe se njega za ovaj članak…
Nadalje, da sam dobio samo jednu kunu za svaki put kad sam čuo: “Može, ali ćeš i mene potpisati!”, u “hrvatskim znanstvenim krugovima”, u razgovorima o “znanstvenim radovima”, zacijelo bih bio značajno bogatiji. Ovako sam značajno siromašniji. Oportuno i šutljivo, moralno siromašniji. I jedino što mi preostaje je u vlastitoj nemoći lajati na brojne bezimene cilindraške prolaznike, samo lajati u toj prokletoj pasjoj nesposobnosti progovaranja ljudskim glasom. Čvrsto svezan lancem vlastite intelektualne skučenosti.
__________
¹ Autor se ne ispričava onim hrvatskim znanstvenicima, kolektivno prozvanim u ovom članku, a koji zaslužuju taj naziv bez navodnika. Isprika izostaje samo zato što na oba oka žmire, i šute o nemoralnim događajima u “hrvatskoj znanosti”.
Nadalje, autor proziva gospodina Đikića zato što zbog jedne nenavedene fusnote odlazi iz Hrvatske, odnosno oportuno je “ukrao samo jednu, navodnu, krađu”, a istovremeno šuti i šutio je o brojnim krađama intelektualnog vlasništva kojima je neminovno (najmanje) svjedočio. I nije zbog njih otišao.
“You can be decent and gifted at the same time. It’s not binary.“, iz filma “Steve Jobs”, 2015.
Dusko Marusic/PIXSELL
