To jutro je proklinjao i sebe, i glupu dijetu, i ženinu večeru, i “požuri Andrej, izlazi molim te, hitno mi je“, i prokulice… proklete prokulice, samo prolete kroz čovjeka i evo epiloga. Pogledao je u višeslojni, ultra meki toaletni papir.
(Tko zna zašto to radimo? U što to gledamo? Što proučavamo? Nusproizvod našeg metabolizma nam je zanimljiv zbog nekog primordijalnog, psihološki teško dokučivog razloga. Čak i nakon što zauvijek napusti naš sustav.)
Pogledao je, dakle, u višeslojni, ultra meki toaletni papir i bahato se, onako samozadovoljno, nasmiješio: “I da ovo predam Državnom izbornom povjerenstvu, osvojio bih bar pet mandata.”
Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?
Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.
Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…
Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.
Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.
Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.
Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.
Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.
Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.
Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja“.
Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?
Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup“.
Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju“, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini“, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.
Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.
Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.
