“Zato šta ćemo sad moć putovat po ciloj Evropi samo s osobnon!“, vikao je stariji gospodin nadajući se kako u blizini nema nikoga od poznatih. Nikoga tko bi ga prepoznao i tko zna kako je najveći dio svog života proveo u radijusu od pola kilometra, najviše. “A di ću? Pa sve mi je tu… butiga, trafika, kafić, kladionica!“. Nikoga tko bi znao kako se samo petkom makne iz kvarta, jer petkom jedu ribu pa, jebiga, mora do peškarije, i kako je samo dva puta u šezdeset plus godina života bio van Hrvatske. Jedanput sa ženom u Trst po rebatinke i kavu. Autobusom. Ni danas mu nije jasno kako su ostali zajedno poslije one svađe – epilog dvodnevnog mučenja – nakon što ga je natjerala da carinu prođe obučen u tri para hlača, dvije majice, košulju, dva džempera i kožnu jaknu. Prije toga je bio još samo jedanput u inozemstvu, iako to tada formalno-pravno i nije bilo inozemstvo, i to čak petnaest mjeseci. JNA, VP 5035, Surdulica.
“Nama treba netko da nas dovede u red!“, nadovezala se gospođa u srednjim godinama odjevena u dizajnersku odjeću sa skupocjenim modnim detaljima – torba, naočale, sat, ogrlica i prsten s fino ugrađenim povećim dijamantima… U tom je trenutku dug njene obitelji, zbog loših kredita i prekomjerne potrošnje, bio nekoliko puta veći od realne vrijednosti imovine ako joj pridodamo i fer vrijednost desetogodišnjih očekivanih budućih prihoda. Mislite li da bi gospođa dopustila da netko “dovede u red” financije njene obitelji, pa makar samo “sječu zlatnih kartica”?
“Ne uđemo li u EU, nećete dobiti mirovinu!“, čuo se bahato samouvjeren glas starije ženske osobe iz zvučnika koji je prenosio kontakt emisiju lokalne radio postaje, vjerojatno glas neke političarke. Glasno odobravanje okupljenih zagovornika pristupanja Hrvatske Europskoj uniji je, nažalost samo na trenutak, nadjačalo populističke bisere koji su se prosipali iz razglasa.
I tako redom… kad bismo mogli ući u glave svih 1.299.008 Hrvata koji su se u siječnju 2012. izjasnili da žele biti građani ujedinjene Europe teško da bismo u nekoj našli neki bolji od navedenih, neki doista valjan, ma neki makar donekle racionalan razlog za tu želju. I kod onih 649.490 koji su bili protiv je potpuno ista stvar.
Dok je “leave” ili “remain” za velesilu poput Velike Britanije gotovo ista stvar, za Hrvatsku je mogućnost uspjeha Croentry-a 1:100. Ili 1:1000?
Nevjerojatni su ti referendumi. Svaki političar, bio lijevi ili desni, bio gore ili dole… i ne samo političar, svaki građanin, pa bilo da traži plastičnu bocu po prtljažniku svog novog Mercedesa ili svog, osvojenog, kontejnera s velikim natpisom “Ne diraj! Mate.”, svi oni redom će vam k’o iz topa ispaliti kako je čudo jedno ta direktna demokracija. Najbolja i najpravednija, ma über demokracija. A, u stvarnosti, jeziva je ta “svenarodna pamet”.
Europska unija je, po svemu sudeći, loše osmišljena i neodrživa tvorevina. Nastala je kao ekonomska zajednica i primarni interes za udruživanje je bio gospodarski – lakši protok roba i usluga. Kasnije su se veze između država članica pojačavale i na pravno-političkom polju, veze koje su onda s vremenom dovele čak do uvođenja zajedničke valute. I, nije nebitno, licemjernog “europejstva”, odnosno virtualnog sustava vrijednosti koje je jedna obična izbjeglička krizica razbila kao balon od sapunice. Ne treba biti ni politički ni ekonomski stručnjak za razumijevanje činjenice kako je “europejstvo” Potemkinovo selo za prikrivanje kolonizatorske uloge zajedničkog tržišta… I zajedničke valute. Jer euro je za izuzetno heterogena gospodarstva koja su formalno-pravno i politički relativno labavo, a u naravi, ucjenom velikih i strahom od siromaštva malih izuzetno jako povezana, samo način kolonizacije slabijih. U bijelim neuprljanim rukavicama, naravno.
Pritom se i najveći svjetski kolonizator u povijesti – Velika Britanija – osjetila koloniziranom što je u konačnici dovelo do Brexita pa se onda opravdano postavlja pitanje: Zašto je nama, dovraga, uopće trebao Croentry?
Evo za primjer, moj dobar prijatelj Geoffrey iz Medsteada (Alton, Hampshire) je 1975. kao tridestogodišnjak bio jedan od 17.378.581 Britanca koji je su glasali ZA na European Community Membership referendumu. Jučer mi je priznao i zašto. Razlog je potpuno racionalan, istinabog nije ga bilo briga ni za slobodan protok roba i usluga ni za ekonomski interes jer “kako da ja, bloody, znam je li to dobro za moj džep ili ne?”. Ne. Glasao je ZA jer su “bloody frogs” (frogs – pogrdan naziv za Francuze) dva puta uložili veto na ulazak Velike Britanije! Logičan razlog. A znate li zašto je nekidan kao dobrodržeći sedamdestogodišnjak glasao za “leave” kao i 17.410.742 Britanca? Stariji je sad, i iskusniji… mora biti džep. Ne. Glasao je za “leave” jer neće njemu “bloody Fritz” zapovijedati! Opet logično…
Eto, tako rezonira moj Geoffrey. A i u glavama ostalih Britanaca koji žele izaći iz ujedinjene Europe teško da bismo našli neki bolji, neki doista valjan, ma neki makar donekle racionalan razlog za tu želju. I kod onih koji su željeli ostati je potpuno ista stvar. Ali, dok je “leave” ili “remain” za velesilu poput Velike Britanije gotovo ista stvar, odnosno, dobro će proći i ovako i onako, za Hrvatsku je mogućnost uspjeha Croentry-a 1:100. Ili 1:1000? Ili, možda, još manja? Mali, s korumpiranim i nesposobnim vladama, unutra smo samo kako bi veliki lakše zagospodarili našim bogatim resursima. Eh da, i da se Srbi pojedu od zavisti kad ih sretnemo kako čekaju na hrvatsko-slovenskoj granici dok jurimo ispod EU oznake. Neprocjenjivo!
Jeziva je, kažem vam, ta “svenarodna pamet”.
