Puno čitam. Prokleto puno. Previše. I nerijetko me zbog toga grize savjest. Razdire, u stvari. Jer zbog te neutažive želje za spoznajom, želje za novim znanjima, za širenjem vidika (bla, bla, bla… među nama, ovo su šuplje riječi, samo puste floskule s kojima pokušavam racionalizirati ono vlastito, primitivno, nastrano sladostrašće, ma najobičniju, primordijalnu požudu, pomamu, pohotu, razvratnost… nekakav nastrani fetiš ili čak blud, ako hoćete) varam ženu i zapuštam djecu.
Članak propituje fenomen društvenog ignoriranja opsesivnog ponašanja djece ako je opsesivna aktivnost društvu prihvatljiva – čitanje. Oduzmite knjige toj djeci!
Ta moja književna satirijaza opasno prijeti obiteljskom životu. I braku. Dugo već zbog knjiga vodim dvostruki život, skrivam se s tim prokletim, neodoljivim zavodnicama u mračnom zakutku jedne, jeftinom škijom zadimljene, kavane, na tihom mjestu između nekakvog modernog online kladioničarskog aparata i nužnika, i obljubim ih. Javno. Tu i tamo dođe se kladiti neki maloljetnik kojeg je revna blagajnica, riskirajući otkaz ako šef slučajno sazna, izbacila iz “prave” kladionice (dovraga, pa tek mu je trinaest) ili nekakav lokalni, bezubi, višestruki ovisnik o… o više toga, sa “zidarskom” bocom piva u jednoj ruci i friško užicanim kovanicama u drugoj. Začudo, nikad te rijetke posjetitelje mog zakutka ne interesira obljuba in flagranti. Ne, oni samo s prijezirom bace ravnodušan pogled i na mene i na bludnicu. Na nju, što je još čudnije, samo ovlaš, samo na sekundicu, iako su nekad izuzetno lijepe, mekane kože i očaravajućeg mirisa.
A meni, kad god sam s nekom, vrijeme stane. Često sam toliko dugo i toliko jako zadubljen da zaboravim i na ovu nikad opranu masnu stolicu na kojoj se vrpoljim, i na ljepljivi pod, i na užasan smrad koji se širi kavanom – što od znoja gostiju, što iz nužnika s probušenim odvodom pisoara. Zaboravim nekad baciti i paranoični pogled (kako bih je brzo skrio ako slučajno u ovu rupu zaluta netko mi poznat) prema automat-kladioničaru ili gostu u prolazu kojem je doista pripelo kad se odlučio na hrabri posjet WCu.
I onda, tek onda kad završim s nekom, nikad prije toga – krene grižnja. Boli. Peče. Razdire. Što sam sve, Gospode, propustio zbog ove… zbog ove… bludnice najobičnije. Zapostavio, prevario obitelj. Ostarit ću sam. Ma sto posto. Svi će me napustiti, svi osim njih, bludnica prokletih. Ruku na srce, bolje nisam ni zaslužio.
Za razliku od nas “odraslih” koji s knjigama često varamo supružnike i zapostavljamo obitelj, djeci su one tek nevine ljubavi. Prekrasne prve zaljubljenosti. Nekome su u lijepom sjećanju, nekome su traumatične, a nekome, nažalost, prve ljubavi nisu bile s “vršnjacima”… i zbog toga ih proganjaju cijeli život.
Da, i knjige trebaju biti prilagođene uzrastu, moraju to biti ljubavi s “vršnjacima”. Upravo zato je bitna školska lektira o kojoj se trenutno vodi žučna javna rasprava. Na primjer “Judita”, Marka Marulića, je za srednjoškolski uzrast… hajde, nastavit ću u istom stilu – “pedofilija”, ljubav puno starije osobe s tinejdžerom. I doista je dobro da nije na popisu lektire kao cjelovito djelo. S druge strane “Što je muškarac bez brkova”, Ante Tomića, jest na popisu iako je riječ infantilnom djelu pisanom u komercijalne svrhe, za široke mase. Treba reći, to je, definitivno, štivo prilagođeno svim uzrastima (pa tako i srednjoškolskom) i sigurno nije “pedofilija”, ali teško je ustvrditi da je intelektualno zahtjevnije od, na primjer, čitanja stripa “Alan Ford” ili igranja video-igrice “Prince of Persia”. A ove dvije potonje aktivnosti su, složit ćemo se, tinejdžerima neusporedivo zabavnije. Nadalje, u svim Tomićevim djelima je prisutan jak i isključiv (a ne filozofski, ne onaj koji potiče na razmišljanje, ne onaj koji ostavlja prostor) osobni svjetonazorski stav. Nisam siguran da takvo štivo želimo preporučiti našoj djeci.
Kao što vidite, školska lektira je puno značajniji odgojni okvir nego što na prvi pogled izgleda i ne bih bio u koži onih koji je predlažu. Djeca upijaju, grade vlastiti identitet, povode se. Zadajte im, ojačani snagom školskog autoriteta, čitanje Karla Marxa i očekujte navalu komunista za koju godinu, zadajte im čitanje Adolfa Hitlera… nisu sve knjige bezazlene, i one bi, poput filmova, trebale biti klasificirane: G, PG, PG-13, R…
Da nije aktualne kurikularne javne rasprave, medijima (i meni, priznajem) bi promakla informacija da Knjižnice grada Zagreba organiziraju “Izbor najčitatelja godine za djecu starije osnovnoškolske dobi”. Već petnaestu godinu zaredom. Petnaestu godinu! Zašto uskličnik? Zato što su pobjednici za 2015. godinu klinci koji su pročitali 248 knjiga (četrnaestogodišnjak) i 241 knjigu (trinaestogodišnjakinja). A cijelo moje uvodno “bludničenje” je sa “samo” četrdesetak knjiga prošle godine…
Na ovu opsesivnu aktivnost su, jednostavnom matematikom, utrošili skoro dvostruki prosječni fond radnih sati zaposlenog Hrvata. Ili, hajde, “samo” jedan fond radnih sati, ako brzo čitaju i, recimo to školski, “bez razumijevanja” ili ako čitaju samo kraća, manje zahtjevna književna djela (tko uopće kontrolira jesu li prilagođena njihovom uzrastu?). E sad, pitanje svih pitanje je: Koliko im je vremena ostalo za druge aktivnosti? Gdje nađu vrijeme za školu, za domaće radove, za dodatni strani jezik, za sport, za spavanje… a vrijeme za igranje, za druženje, gdje su prve ljubavi… gdje je, dovraga, djetinjstvo? Gdje je, dovraga, djetinjstvo!?
I tako, sasvim slučajno saznajemo za ovih petnaest godina javnog, sustavnog, i što je najgore – društveno prihvatljivog maltretiranja djece bez da “institucije koje rade svoj posao” vide potrebu za bilo kakvom reakcijom. Jer koja bi se budala obrušila na djecu zbog čitanja knjiga? Ima li u Hrvatskoj uopće takvih budala koje ovo neće oportuno prešutjeti? Budala koje ne vide veliku razliku između opsesivnog ponašanja onog tinejdžerskog kladioničara iz mračnog zakutka moje prljave kavane i opsesivnog ponašanja tinejdžerskih “najčitatelja”?
Za kraj, odgovor na, Hrvatima, najvažnije pitanje: Ako je ovdje doista netko za nešto kriv, tko je taj (tko su ti)? Naravno, po hrvatski, kad ovo ustvrdimo “riješili smo problem”, a sve će se nastaviti po starom. Dakle, krivi su:
• Preambiciozni, sigurno bezgranično ponosni roditelji (staratelji, bake, djedovi…), vrlo vjerojatno frustrirani, nerealizirani ljudi, nezadovoljni vlastitom “stručnom spremom”, čije traume uslijed neispunjenih ambicija kompenziraju djeca, a oni, odrasli i jadni, ne mogu klince zaustaviti jer klinci “to vole, žele, hoće”… jer ne zna dijete što je dvjesto kila.
• Školski psiholozi, pedagozi, pravobranitelji za djecu… sve te “stručne” osobe i institucije koje u ovome ne vide patološko, opsesivno ponašanje… ili još gore – vide, a ne reagiraju – jer nisu valjda budale da u ova nečitateljska vremena napadaju djecu koja čitaju knjige.
• Knjižnice grada Zagreba koje nisu prekinule ovaj Izbor još 2003. godine kad je prva tinejdžerica “probila” dvjesto pročitanih knjiga.
• Sponzori koji podržavaju ovaj Izbor, za 2015. godinu to su: Knjižnice grada Zagreba, Pučko otvoreno učilište Petar Zrinski, Algoritam, Mozaik knjiga, Profil Knjiga, Microline d.o.o, Lenovo i OKI.
Za kraj, svi vi ovdje prozvani krivci javno vas molim, za dobrobit djece – prekinite ove gluposti i oduzmite im knjige, barem stotinjak godišnje. I vratite im djetinjstvo. Doista vas molim, budite pametni i vratite im djetinjstvo…
