Geoffrey je sjedio ispred kompjuterskog zaslona u malom uredu bez prozora. U zaslon nije gledao iako je u to teško povjerovati zbog neuobičajeno velikog ekrana koji je potpuno zaklanjao neuglednog, niskog i debelog sredovječnog muškarca tako da rijetki posjetitelji nikad s vrata ne bi znali je li u uredu pa bi morali napraviti još dva koraka do stola… “Dva koraka u grobnicu“, šalile su se kolege osuđene na suradnju s Geoffreyem za puš-pauza na vrhu Harry S Truman Buildinga. Još teže je povjerovati da ga nije zanimao tek pokrenuti dugo očekivani video uradak. Nešto ozbiljno je opterećivalo dušu ovog nižeg vladinog službenika kad je nezainteresirano propuštao strastveni prizor starijeg gospodina i maloljetnog mladića u međusobnom felaciju. Toliko ozbiljno da je zanemario jedinu istinsku strast u vlastitom životu koja je promicala u visokoj rezoluciji ravno ispred njegovog nosa.
“Department of State, koliko sam samo puta naglašeno, s posebnim ponosom izgovorio to rodbini i susjedima, poznatima i nepoznatima… Department of State, a vidi me gdje sjedim. Analitičar za Balkan. I sad još ovo šefovo ‘Geoffrey trebamo malo protresti stvar’… protesti stvar, baš… to će doista ispasti ‘dva koraka u grobnicu’, smrdljivci su prokleto u pravu“, razmišljao je Geoffrey, a prazan, depresivan pogled mu je odsutno i besciljno lutao po uredu dok se konačno nije zaustavio na obiteljskoj fotografiji. On, supruga, kćer i sin s besprijekorno bijelim i nadnaravno ravnim američkim zubima u američki razvučenim osmjesima, s američkim perikastim frizurama, s američkim fancy puloverima, s američki “Johnny Bravo” širokim bradama, s težinom u kilogramima koliko bi trebali težiti u američkim funtama, svi skupa američki retuširani. Poklopio je fotografiju energičnim pokretom, s gađenjem, pa krenuo ugasiti kompjuter. Iznenada zastane privučen završnom scenom koja se upravo odvijala, ejakulacija gospodina na lice mladića (zadovoljan osmjeh napokon je razvukao sumorno lice i ukazali su se besprijekorno bijeli i nadnaravno ravni američki zubi). Prošlo je nekoliko minuta prije nego je sve uredio i napokon krenuo prema vratima s plavom kartonskom fasciklom pod rukom. |
Otprilike ovakav nekakav američki analitičar je krajem siječnja naložio predsjednici Republike Hrvatske da u službeni posjet pozove predsjednika Republike Srbije. E sad, pitanje koje dobar dio šutljive hrvatske javnosti zanima jest: “Koliki idiot moraš biti, od jedan do Kolinda Grabar-Kitarović, da taj nalog prihvatiš i realiziraš u jedva petnaest dana?”
Ako vam se ovo čini preoštro, onda malo toga znate o aktualnom srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Naš američki ćato je moralna vertikala za navedenog gospodina. Doduše, moguće je da predsjednik Republike Srbije ne gleda pedofilsku gay pornografiju, moguće, ali to uopće nije bitno. Gledao je ili ne gledao, u pitanju je patološki amoralna osoba, sociopat ili psihopat nebitno, i to je vrlo lako pokazati.
Riječ je o predsjedniku kojeg je najtočnije opisati kao radikalnog velikosrpskog ratnog huškača, koji je devedesetih u Glini “predavao” velikosrpsku geografiju, koji je kao zastupnik u Skupštini prijetio da će za jednog Srbina ubiti sto muslimana (s velikim ili malim M, svejedno), koji je bio ministar informiranja Slobodanu Miloševiću, koji je sve kuće Vučića kao i samu Skupštinu proglasio sigurnim kućama za Mladića, koji je Bulevar Zorana Đinđića “preimenovao” u Bulevar Ratka Mladića, koji opsesivno i intenzivno kriminalizira Domovinski rat, koji je ustanovio Dan sećanja na žrtve Oluje kako bi manipulirao izbjeglim hrvatskim Srbima, koji blaženog Alojzija Stepinca prikazuje zločincem, koji opsesivno i intenzivno radi na prikazivanju Hrvata kao genocidnog naroda, koji po svijetu organizira izložbe o Jasenovcu s mitomanskim podacima, koji… Uh. Koji se od ničeg ovdje taksativno nabrojanog, a nabrojan je samo mali dio, nikad nije ogradio…. E pa toga i takvog Aleksandra Vučića – šovinistu, ratnog huškača, velikosrbina, mitomana, patološkog lašca i mrzitelja Hrvata naša predsjednica poziva u službeni posjet u cilju viših interesa koje moj trogloditski mozak ne može shvatiti, a po nalogu nekog neuglednog, niskog i debelog sredovječnog američkog službenika koji radi u “grobnici” i uživa u nastranoj pornjavi.
Kako reagirati prema nekome koga u najboljoj namjeri ugostiš, a on ispadne sociopat?
Međutim, unatoč predsjedničinom ugošćivanju četnika… Što? Nije četnik? Izjavio je tako? U redu, dobro onda… Dakle, unatoč predsjedničinom ugošćivanju četnika, unatoč medijskom mûku nakon njegovog odlaska i unatoč potrebi da netko u Hrvatskoj kaže bobu bob makar samo zbog mentalne i političke higijene našeg društva, ovaj članak nije trebao nastati. Doista nije. Aleksandar Vučić je srpski problem, a osobno bih, posramljen, oportuno prešutio i idiotizam predsjednice, i glupost pridruženog joj Kaptola, i općenito, po tko zna koji put dokazani bečkokonjušarski podanički mentalitet hrvatskog vodstva koji na mig nekog pretilog američkog analitičara gazi po interesima vlastitog naroda… sve bih to prešutio da Ministarstvo hrvatskih branitelja, u ovom sveopćem hipnotičkom pokušaju pretvaranja Hrvatske u Vučićjebinu, nije 24. veljače izdalo sljedeće priopćenje:
“Analizirajući informacije o slučajevima nestalih osoba dostavljene prilikom službenog posjeta predsjednika Republike Srbije Republici Hrvatskoj, ocijenjeno je kako su dostavljene u dobroj namjeri, no provjerom je utvrđeno kako se odnose na slučajeve osoba koje su već pronađene.”
Ministarstvo hrvatskih branitelja! Jebote! Ovo se doista ne smije prešutjeti, ovakvo priopćenje kao da je sročio onaj naš američki ćato, ili nekakav okorjeli diplomat toliko ispranog mozga da se i supruzi obraća otprilike ovako: “Draga, ako držiš razboritim, a dovoljno si daleko od ovulacije, što po mojoj analizi jesi, kako ovo što ti namjeravam predložiti ne bi dovelo do neželjene gravidnosti… znaš dobro, ljubavi, za naputak Stranke da izbjegavamo kontraceptivna sredstva, a zamisli samo tu sramotu… nadam se po stoti put da razumiješ zašto ih ne smijemo koristiti… zamisli samo… na primjer fotopreslik računa za prezervative u tiskovinama… uh… dakle, predlažem ti večeras, iako da.. znam… van je dogovorenog hodograma, jedan mali koitus?” Shvatili ste, odgovor Ministarstva hrvatskih branitelja jednom četniku kao da je pisao sâm Andrej Plenković, koji je zbog nesretnog zdravstvenog stanja oružje vidio samo u filmovima, a ne netko tko bi devedeset i pete u Glini dao vlastiti vitalni organ da je Aleksandru Vučiću mogao napraviti “treće oko”.
Užas. A kad domoljubni stup društva vidi u podvali jednog beogradskog ugursuza dobre namjere, kako se onda uopće čuditi izjavama: “Rat je davno završio i on je danas demokratski izabran predsjednik Republike Srbije”, i “Moramo razgovarati“, koje su danima verglali stranački poltroni dok im lica nisu uspijevala skriti sumnju u vlastite riječi. Iako su te izjave apsolutno točne. Vučić građanima Srbije savršeno odgovara, što je sasvim legitimno. Ali nama, zbog stavova, ne. I takav kakav jest nema što tražiti u Hrvatskoj. A za razgovor je lako, brojni su potencijalni kanali… neka nabave neku komunikacijsku tehnologiju. Mobitele?
Epilog ovog Vučićevog posjeta će, nakon smirivanja dojmova, biti dodatna polarizacija hrvatske javnosti i negativan utjecaj na budućnost hrvatsko-srpskih odnosa, domovinskih s hrvatskim Srbima i međudržavnih s Republikom Srbijom. Kako se argumentiranje ovoga ne bi svelo samo na navedene grijehe prošlosti, ovdje ćemo proanalizirati nered koji je napravio u Vrginmostu (Gvozdu) na susretu s lokalnim Srbima i u Lisinskom na Skupštini Srpskog narodnog vijeća.
Ali najprije upoznajmo gospodina prosječnog Hrvata. Hrvat vulgaris, dakle onaj Hrvat netomićevskog tipa, onaj koji ne broji krvna zrnca, onaj kojemu je Srbija samo teško shvatljiv istočni susjed, samo pacijent s poviješću autoimunih ekspanzionističkih bolesti i, posljedično, sramnim i teškim porazima u jedva jednom desetljeću – od Domovinskog rata, preko Kosova, do NATO bombardiranja – istočni susjed kojem je još uvijek zbog nekog, opet sigurno iracionalnog osvajačkog razloga, najmanje jedno oko uvijek usmjereno prema Hrvatskoj… e pa baš taj i takav prosječni Hrvat hrvatske Srbe smatra potpuno ravnopravnima, štoviše, prihvaća i koncept pozitivne diskriminacije i sasvim mu je jasno da će predsjednik matične im domovine kad dođe u posjet sjesti s predstavnicima tih istih hrvatskih Srba i uz čašicu razgovora ponuditi im pomoć oko udžbenika, nošnji… ili čega već što će pomoći da narodni običaji ne padnu u potpuni zaborav. Jer, ne zaboravite, stoljeća su to života u hrvatskoj domovini pa sjećanja, logično, blijede. Hrvat vulgaris također misli da će aktualnom predsjedniku Srbije to biti pomalo mučan susret jer će mu predstavnici hrvatskih Srba nabiti na nos svu pogubnost srpske politike u zadnjim desetljećima koju je i on sukreirao i koja je dovela do svih onih sramotnih poraza, patnje, egzodusa… E pa dragi čitatelji, taj Hrvat vulgaris je ispao najobičniji idiot. Baš kao i predsjednica nam, crkveni uglednici, Ministarstvo hrvatskih branitelja…
Jer Aleksandar Vučić je i u Vrginmostu i u Lisinskom dočekan s ovacijama. Kao spasitelj. Kao da je upravo on predsjednik tih okupljenih hrvatskih građana. Dočekan je kao mesija kojem samo što nisu dovozili paraplegičare i slijepce u nadi kako će ih dodirom izliječiti. “EU fondovi, tu Srbija može mnogo da pomogne…“, mirovine, stipendije, otkupi stanova, autobus za nogometnu ekipu, traktor… i što sve još nisu hrvatski Srbi tražili od predsjednika jedne, dopustite mi, razjebane i poražene, moralno i financijski osiromašene države.
A Aleksandar veliki ih je u ekstazi liječio glasom: “Kojiću, ako može da vidimo za neke projekte…” Pa nekoliko milijuna “evra” tamo, nekoliko milijuna ovamo, sve skupa crkavica daleko ispod godišnjeg proračuna samo organizacija pod kontrolom Milorada Pupovca. Treba li uopće spominjati koliko je to zilijuna manje od proračunskih ulaganja u rješavanje problema srpske zajednice u Hrvatskoj?
Ako je Aleksandar Vučić nešto pokazao ovim posjetom onda je to zastrašujuća spoznaja da i ruralni i “urbani” hrvatski Srbi u srpskom predsjedniku vide polugu za rješavanje vlastitih problema, odnosno da je on neprikosnoveni vožd srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
(Riječ urbani je u navodnicima jer nisu krkani u samtenim odjelima urbani hrvatski Srbi samo zato što su jednom u životu “opancima” zagazili u koncertnu dvoranu – pa i Milan Bandić je bio tamo pobogu… S druge strane prosječni hrvatski Srbin, hrvatski Srbin vulgaris nije bio ni u Vrginmostu ni u Lisinskom, niti mu se uopće sviđa ovo Vučićevo “srbovanje”, ali njega, slično kao i Hrvata vulgaris, nitko ništa ne pita.)
Vratimo se mi neprikosnovenom voždu, jer mučno javno ponižavanje dosadašnjeg despota hrvatskih Srba Milorada Pupovca, i u Vrginmostu i u Lisinskom, je trebalo pokazati, a duše mi i pokazalo je izuzetno slikovito, filmski slikovito, tko i odakle vodi politiku hrvatskih Srba.
“Milorade, dođi pa odgovori Milorade…“, “Milorade? Zacrvenio se. Kaže narod da onaj tko se crveni ima srama i časti…“, “Ponekad me i posluša. Ponekad…“, “Koliko slučajeva, Milorade, imamo takvih? Otprilike mi treba, ne treba mi tačno…“, “Krenulo te danas Milorade…“, “Milorade zacaklile se oči, a…”, “Saće Milorad i treći klub da osnuje…”
Mučno je, doista mučno, bilo gledati takvo primitivno ponižavanje jednog hrvatskog državljanina od Aleksandra Vučića, ma kakvo mišljenje imali o predsjedniku Srpskog narodnog vijeća (osobno sam, priznajem, uživao, ali kako imamo “biltenske nesuglasice”, nisam mjerodavan… mislim da je Hrvatu vulgaris doista bilo mučno). U tom bahaćenju nije bilo ni trunke humora, samo odlično smišljeno i još bolje realizirano javno škopljenje Milorada Pupovca od osobe natprosječno dobro upućene u situaciju i odnose na svim razinama u Hrvatskoj, očito je da srbijanske službe odlično rade posao u našoj domovini. Sve je u jednom trenutku podsjećalo na Igru prijestolja, točnije na onu sadističku scenu mučenja Milorada Theon Greyjoy Pupovca od Aleksandra Ramsay Snow Vučića u kojoj je prvi izgubio “najbolji dio vlastitog tijela“.
Ipak, puno mučnije od političke “Milorade zacaklile se oči, a…” kastracije je Vučićevo huškanje hrvatskih Srba koje je podsjetilo na devedesete, istinabog malo inteligentnije, prikrivenije, ali i neusporedivo opasnije jer mu je ovaj put huškanje omogućeno službeno, u funkciji u goste pozvanog srbijanskog predsjednika. Bumerang je to koji će se vratiti predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i vjerojatno je pomesti s Pantovčaka na sljedećim predsjedničkim izborima, ali lako za nju – ponižavanje je to i cjelokupne hrvatske javnosti koja se ponovo, po tko zna koji put nespremna kao i vodstvo joj, pogubila, pa sad imamo poznatu hrvatsku šutnju. Nadam se, ovaj put, vrlo kratku šutnju. Idemo artikulirati par Vučićevih huškanja koja su dobar dio javnosti dovela u disonancu pa je zato i zašutjela zarobljena u neodlučnosti – kako reagirati prema nekome koga u najboljoj namjeri ugostiš, a on ispadne sociopat?
U stilu beogradskog fakina “nije” u Lisinskom prigovorio: “Pa što Milorade nisi glasao protiv zakona?” Uopće “nije prigovorio” jer: “iako sam petnaest puta hteo da ga pitam, nisam ga pitao ni jednom.” Dakle, šibicarski javnim “neću da ti kažem da si idiot” stilom koji mu vjerojatno odlično prolazi u Sava centru, usred Zagreba se miješa u unutrašnju hrvatsku politiku, zakonodavstvo, Sabor…
Treba ovdje pojasniti da Vučića žulja (Ministarstvo, je li i ovo u dobroj namjeri?) Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, odnosno Članak 1.c:
“Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata branili su i obranili Republiku Hrvatsku unutar međunarodno priznatih granica od oružane agresije koju je izvršila Srbija, Crna Gora i Jugoslavenska narodna armija s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj.”
Dalo se to naslutiti i prije posjeta, jer je početkom veljače u intervjuu tjedniku Globus prijetio:
“A onda od nas otprilike tražite odgovor da mi u naše zakone ubacujemo da je Hrvatska počinila genocid nad Srbima, i to najteži, ne samo u ovom dijelu Europe već, rekao bih, u cijeloj Europi.”
Kako je onda ovo promaklo Kolindi Grabar-Kitarović i njenom timu? Vjerojatno su, očekujući hrvatske prosvjede, bili zauzeti pripremanjem izjave o “marginalnim skupinama”…
“Vodio sam računa o svakoj reči, jer ja ću koliko sutra da budem u Beogradu, da vodim našu Srbiju i niko me neće ugrožavati.“, jer, naravno, Srbi su u Hrvatskoj ugroženi – tko to bolje zna od Vučića – a povijest nas je naučila epilog te “ugroženosti”. Ali, ne bojte se, jer: “Mi ćemo graditi politiku koja će da znači bolji život za Hrvate u Srbiji, a onda će oni, čini mi se, i želeti i hteti da uzvrate na isti način i vama ovde u Hrvatskoj.” Koji komad, oprostite mi na izrazu, budaletine…
I tako dalje. I tako dalje. U svakoj rečenici nešto. Doista, Vučić za posjeta Hrvatskoj gotovo da nije izgovorio rečenicu bez relativiziranja recentne povijesti, bez pokušaja izjednačavanja krivnje, bez pokušaja izjednačavanja trenutnih manjinskih prava, bez diplomatski upakirane mržnje i šovinizma, bez laži, šibicarskih podmetanja, bahatosti, mitomanije… Ali, ponovit ću ovo još jednom, nije on ni naš problem ni naša sramota. Naš problem su oni koji su ga doveli i oni koji negiraju štetu koju je iza sebe ostavio, oni koji još nisu shvatili da iza Aleksandra Vučića ostaje samo spaljena zemlja.