Samo je bacio sočnu šunku gladnim psima. Ništa više. Ili možda tek nejestivu suhu oglodanu kost, nebitno, jer su psi toliko gladni i toliko bijesni (baš zato što su gladni?) da bi za zaglušujući lavež i teške ugrize bilo dovoljno da im je Milan Bandić samo prodao lažnjak, da je praznom šakom samo simulirao bacanje nekakve košćurine. Vječni zagrebački “šerif” i “vlasnik” stranke koja nepismeno počinje s njegovim prezimenom ispred imena…
[Ne bi bilo u redu ovdje propustiti priliku za didaskaliju. Ne mislite valjda da je prezime na prvom mjestu zbog nepoštivanja pravila hrvatskog jezika? Ma kakvi, upravo naziv njegove stranke “Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti” lijepo oslikava ekstremni makijavelizam, oportunizam, sitničavost i neciviliziranost ovog vrhunskog hrvatskog političara. Naravno, zorno pokazuje i da je Zagreb koji opetovano bira Bandića Milana još uvijek provincijski grad, slijepo crijevo civilizirane Europe i polubalkanska čaršija. Treba li za to kvalitetniji dokaz od naziva stranke? Baš on zorno predočava razinu provincijalnog, čaršijskog i šibicarskog gradonačelnikovog karaktera, bolje čak i od (navodne) rastave braka zbog rješavanja administrativnih problemčića, bolje čak i od brojnih optužbi za kriminalna djela. Umjesto pojašnjenja, pokušajmo nakratko ući u slijed misli koji je vjerojatno prethodio odluci o nazivu stranke: “Šta mi mater nije dala neko ima na A… Aaron? Židovsko je, ali Bože moj – čak dva A na početku. Bio bih prvi na listi, a gdje li sam s Milan? Koliko samo stranki ima na H… bit ću na dvadesetom mjestu, u najbolju ruku. A možda Bandić Milan? Baca malo na srpski… al’ ću bit visoko na listi, a i jebe se moje Zagrepčance zakaj je prvo prezime. Ne budu valjda pitali zakaj po srpski, nisu oni ksenofobi, to je tak kamenjarski… Idemo delat!” Da je samo znao kako se brojevi po abecedi sortiraju prije slova, stranka bi se zvala “365 Milan Bandić – Stranka rada i solidarnosti”, i pismeno i prva na izbornoj listi.]
… je još jednom pokazao zašto je vrhunski hrvatski političar. Kost je medijima i političarima bacio u intervjuu za N1 televiziju kad je u brižno njegovanom “jebe me se” stilu, neuredan, neobrijan, s očima holivudski namještenim na pola koplja kako bi one odale čovjeka koji ne spava za dobrobit građana (dobro on zna da oči ne lažu), s neskrivenim prijezirom prema političkim amaterima koji se muče u vlastitom bezuspješnom pokušavanju obavljanja posla za koji su birani – vladanje Hrvatskom, nezainteresirano, gotovo zijevajući, priprijetio MOSTu. Dao im je još par mjeseci za savladavanje političke abecede ili mogu pakirati kofere, a što je, usput budi rečeno, već dogovorio i s (ne samo) Karamarkom.
Burna reakcija Bože Petrova koja je uslijedila jedva par sati nakon Bandićevog “ležernog” ultimatuma je veliko iznenađenje za naše građane. Malo tko nije ustuknuo ispred televizora dok se kamerama iz Banskih dvora približavao drugi potpredsjednik Vlade RH i počeo urlati ranije nabiflanu izjavu. Novinari su u strahu zbili redove i isturili najhrabrije među sobom da drhtavim glasovima postave poneko glupo potpitanje, a najvjerniji glasači MOSTa – žene 18-48 godina, uvjerene feministkinje koje su bile spremne “prijeći na patrijarhat”, pogaziti vlastiti integritet i predati i dušu i tijelo za ljepuškastog psihijatra, dugo su nakon ovog ispada držale ruku ispred širom otvorenih usta uvjerene kako je ovo konačni i definitivni dokaz da su doista baš svi muškarci najobičnije svinje.
Bijesnu reakciju gladnih pasa na bačenu kost, ma kako šugava ona bila, je lako razumjeti. Probude se kod njih primordijalni instinkti, borba za opstanak, borba za goli život. I uradit će baš sve te prelijepe životinje, znaju njihovi vlasnici, kako bi dobile dnevnu porciju hrane. Nije ni kod ljudi značajno drugačije kad ih stisne glad, tako je donekle i jasno da su se mediji odmah bacili na Bandićevu kost, ili lažnjak. Treba ih shvatiti, doista, treba imati razumijevanja za te jadne novinare, najobičnije voajere koji žive od zalogaja do zalogaja koji im tu i tamo dobaci neki moćnik. Ali nejasno je što se događa s doktorom Petrovom? Zašto je on tako gladan?
Morao bi imati više nego dovoljno za prehraniti sebe i vlastitu obitelj jer živi puno bolje nego što je predizborno planirao, i obećavao. Jasno, nije on za to nimalo kriv. Doista je to tužno, ma koliko se i on i ostali MOSTovci trudili smanjiti vlastiti komfor – ne ide im. Oni, istinabog, uredno predlažu raznorazna smanjivanja vlastitih plaća i povlastica, ali to nikako ne prolazi, uvijek ih minira HDZSDPova korumpirana banda.
“Zašto onda taj višak novca ne uplate u neki socijalni fond?“, upitat će neki naivni Obični Građanin, slabiji poznavatelj vrhunske hrvatske politike. Ne ide to tako moj prijatelju… to su finćukaste političke igrice koje tvoj mozak ne može shvatiti. Naime MOSTovci su baš za inat odlučili zadržati sve novce i povlastice, štoviše odlučili su uzeti i dodatke za odvojeni život (čak i jedan neoženjeni metkovski MOSTovac bez djece) i sve što mogu, skupi se tu krpe i konaca. Odlučili su i ne isplatiti dvije-tri milijarde kuna obveza koje je ona lopina Ivo Sanader potpisao sindikatima, obećao da će im podići osnovice za izračun plaća kad malo stanemo na noge. Svašta još MOSTovci rade što im se istinski gadi jer tako se vodi finćukasta vrhunska hrvatska politika, samo tako mogu zainteresirati medije, samo tako mogu pokazati biračima kolika je gamad HDZSDP i zašto ta banda, u stvari, želi biti na vlasti.
Nije, dakle, glad zapjenila Božu Petrova. Upravo suprotno, njega je rastrojio pokušaj da ga se izbaci iz izvršne vlasti. Ma to čak nije ni bio pravi pokušaj, nego najobičniji lažnjak Milana Bandića, ali i već samo to je bilo dovoljno da okine panični strah jednog, očito hipersenzibilnog, psihijatra, proširi mu zjenice, raširi nosnice, promijeni fizionomiju, utjera drhtavicu u cijelo tijelo, ubrza puls i disanje. Toliko mu je stalo do nas, toliko mu je stalo da nam još najmanje četiri godine na vlastitoj koži pokazuje svu amoralnost HDZSDPa. Božu Petrova je, to je sigurno, na bijesnu izjavu naveo strah, i trebao bi ozbiljno razmisliti o anksioliticima jer je ovo tek početak njegovih fobija za našu dobrobit.
“A zašto onda nije napao Bandića nego je opalio po Tomislavu Karamarku optužujući ga za izdaju nacionalnih interesa?“, nastavit će dosađivati naš Obični Građanin. Ne ide to tako moj prijatelju… to su finćukaste političke igrice koje tvoj mozak ne može shvatiti. Nije Božo Petrov ovjerio kod javnog bilježnika da će “onemogućiti većinu u Hrvatskom saboru” Bandić Milan 365 – Stranci rada i solidarnosti, nego HDZSDPu. Ljudi se drže za riječ, a stoka za rogove – zato je i opalio po Tomislavu Karamarku predsjedniku HDZa, a ne po Milanu Bandiću predsjedniku Bandić Milana.
“Ali ne razumijem… ako je Karamarko doista izdajica nacionalnih interesa Petrov bi, osim ako i sam ne izdaje nacionalne interese, trebao prekinuti ‘suradnju’, a ako laže o tako bitnim stvarima trebalo bi ga izbaciti iz ‘suradnje’ s takvom nogom u guzicu da aterira u Metkoviću. Zašto je onda Božo Petrov danas još uvijek drugi potpredsjednik Vlade RH?“, uporno će Obični Građanin. Ne ide to tako moj prijatelju… to su finćukaste političke igrice koje tvoj mozak ne može shvatiti. Počeo si i buncati prijatelju… smiri se, porazgovaraj malo s psihijatrom. Pitaš čudna pitanja evo već treći put, a blizu su danas treći put i Vrapče.
