Hrvatska radiotelevizija je televizijsku debatu čelnika Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije Hrvatske nazvala bombastično – Veliko sučeljavanje. Veliko!? Takvi smo, imamo veliki(?) problem s “veličinama”, zbunjuju nas riječi “veliko” i “malo”. Zar nije dovoljno znati da se bavimo s “velikim” Srbima i imamo “veliki” derbi?
Rješavanje tog malo-veliko problema krene većini Hrvata izuzetno dobro, sve do, otprilike, pete-šeste godine života. Tu negdje, kao petogodišnjaci dosižemo maksimum po pitanju proporcije, točnije baš onog trenutka kad dobijemo sedmo sunašce ili cvjetić u bilježnicu-slikovnicu, odnosno onog trenutka kad uspijemo bez pomoći tete točno zaokružiti da je lubenica veća od jabuke, kamion od romobila i medo od mace. I to je to, nakon toga kreću problemi s nekakvom vizualnom agnozijom pa smo već u pubertetskom dobu potpuno izgubljeni, uvjereni da su nam neki dijelovi tijela veći ili manji nego što u stvarnosti jesu. I sve je izuzetno progresivno, uskoro mislimo da nam je motocikl veći ili manji nego što jest, pa auto, pa plaća, pa stan, pa brod… mislimo i da je Hajduk veći klub od Dinama. Ili obrnuto. Ide to jako daleko, evo na primjer i Mali Bukovec ima više stanovnika od susjednog mu Velikog Bukovca.
Na tom tragu možemo zaključiti kako je bilo izuzetno hrabro, čak i marketinškim TV očima gledano, nazvati “velikim” televizijsko sučeljavanje dvojice političara koji su samo s jednom nogom u visokoj hrvatskoj politici, jedan (tek) na ulazu, a drugi (već) na izlazu. Međutim, HRT je, slučajno ili ne, pogodio s nazivom TV debate – vrijeme će pokazati da je sučeljavanje doista bilo veliko. Značaj mu nije uspjelo umanjiti ni predugo trajanje, ni prečesti nedostatak dinamike koji ga je više puta u skoro dva sata opravdano svrstavao u “boring TV” kategoriju, ni činjenica da je prečesto zijevalo i daljinski koristilo jedva nešto više od pola milijuna Hrvata… doduše samo uživo, jer će HRT s neprestanim repriziranjem “navući” gledanost na razinu kakvu ima nekakva loptonabijačka uspješnica (za usporedbu, lipanjsku nogometnu utakmicu Hrvatska-Turska je gledalo tri puta više gledatelja). Hajdemo veličinu tog sučeljavanja malo dublje proanalizirati.
TV debata je pokazala upravo ono što je SDP htio osporiti – Plenković jest “taj”, a “uljuđeni Milanović” je samo tužni (oksi)moron…
Nikad nećemo znati što je bilo u glavi Zorana Milanovića kad je, u svom stilu, bahato frajerski vabio Andreja Plenkovića na TV sučeljavanje. U stvari, zar je uopće bitno što mu je bilo u glavi? Zar je bitno radi li se samo o još jednom nepromišljenom ispadu Milanovićevog ega ili o pogrešnoj procjeni njegovog pi-ar predizbornog tima kojem kao da nedostaje pomoć, zbog nešto sumnjive siće, odbačenog Madisona? Nije bitno, stvar se očito zakotrljala onako kako Milanović nije očekivao. Naime, vjerojatno je računajući na Plenkovićevu zauzetost velikim(?) unutarstranačkim čišćenjem i slaganjem kandidacijskih listi s kojima mora pokazati da je čvrsto “uzeo uzde” u svoje ruke i da novim smjerom stranku vraća u centar, u obitelj Europske pučke stranke od koje se pod Karamarkom polako udaljavala, a da pritom ne odustaje od “desnog krila” (čitaj: Zlatka Hasanbegovića), mislio da do TV debate neće ni doći. Međutim, novi čelnik HDZa očito ima puno više kvalitetnih osobina (prije svega onu Milanoviću nepoznatu – radoholičnost) nego što je, u debati samoprozvani “iskusni politički lisac” mislio, pa je sučeljavanje odmah prihvatio i vrhunski ga odradio nakon, da stvar po Milanovića bude gora, izuzetno uspješnog sastavljanja izbornih lista s kojima je poslao jasne poruke: “tko je gazda” i “kuda se ide”.
Ovo “vrhunski odradio” se temelji na činjenici da je sučeljavanjem Plenković napravio veliki korak prema HDZovoj apsolutnoj izbornoj pobjedi, odnosno, možemo reći da je i prije službenog početka predizborne kampanje pobijedio u tri važne političke bitke:
• Smanjivanje utjecaja MOSTa nezavisnih lista
• Uspješno poslao poruku hrvatskoj javnosti – ja sam “taj”
• Uspješno poslao poruku hrvatskoj javnosti – “uljuđeni Milanović” je (oksi)moron
Razna istraživanja, a ima ih hvala Bogu, donose nam značajno različite rezultate o utjecaju TV sučeljavanja na konačni izborni rezultat. To je i jasno, jer nije ista razina demokratske kulture, niti je isti mentalitet, niti standard, niti životni problemi… u, na primjer, Danskoj i Hrvatskoj. Međutim, svi i svugdje se slažu da TV sučeljavanja imaju značajan utjecaj na neodlučne birače.
A izgleda kako su i Plenković i Milanović procijenili kako u Hrvatskoj pod “neodlučne birače” spadaju i birači koji su na prošlim parlamentarnim izborima glasali za MOST nezavisnih lista pa je slijedom toga najvažniji zajednički interes za ulazak u cijelu ovu priču bio ili privući ili povećati neodlučnost ovog nemalog dijela biračkog tijela – ako već nećete glasati za HDZ ili za SDP najbolje ostanite doma. Jer su dobro procijenili da danas većina od tih tristotinjak tisuća “MOSTovih duša” ozbiljno preispituje vlastitu odluku donesenu u studenom isključivo(!) iz protesta prema politici, politikama točnije rečeno, vladajućeg duopola od osamostaljenja naovamo. I očekivano je da preispituju vlastitu odluku jer volimo vjerovati kako je baš slobodno i neopterećeno mišljenje obilježje obrazovanih, odgovornih ljudi srednje klase koji, po svemu sudeći, čine glavninu ovog dijela biračkog tijela.
Struje ovih dana hrvatskim zrakom brojna pitanja o kojima ovisi sudbina MOSTa na predstojećim izborima, neka su verbalizirana, a neka ne. Jesu li ispunili svoju ulogu? Zar smo ih birali da kadroviraju po HDZu i SDPu? Jesu li imalo sposobni za provedbu reformi koje su obećavali? Znaju li značenje riječi dosljednost – dobili su mandate na obećanju o nekoaliranju pa podijelili fotelje s HDZom – pod egidom morala branili su do kraja fotelje, pardon, nefunkcionalnu vladu koja se, mala(?) stvar, ni zadužiti nije uspjela i premijera koji je istresen iz Commonwealth rukava? Jesmo li vlastitom odlukom samo dodatno zakočili funkcioniranje ionako teško (dis)funkcionalne države?
Jedino u što možemo biti sigurni kad je u pitanju MOST jest natprosječna sposobnost za stvaranje nerješivih situacija. Naime, njihovom kampanjom, osim totalnih programskih gluposti poput osnivanja paralelnog (još jednog?) Zavoda za zapošljavanje (radno ga zovu “Nacionalna agencija za borbu protiv nezaposlenosti”), opet dominira politička nekultura, neutemeljena bahatost i drskost. Evo za primjer conditio sine qua non: “Može s HDZom i/ili SDPom, ali bez Plenkovića i/ili Milanovića kao premijera“. Nevjerojatno je da poslije agonije koju je dobrim dijelom izazvao baš ovaj opasan i iracionalan stav i dalje inzistiraju na njemu. Stav je to koji jamči samo novu krizu vlasti i zbog kojeg bi birač slobodnog (zdravog) razuma trebao pažljivije nego inače pristupiti glasačkom listiću – zaokružiti, provjeriti da slučajno nije zaokružen MOST, još jednom provjeriti – pod cijenu da red na glasačkim mjestima bude do ulaznih vrata škole u kojoj glasa.
MOST, dakle, nastavlja stvarati gomilu glupih, nerješivih: “Digni lijevu nogu! Digni sad desnu! Tko ti je rekao da spustiš lijevu!?” situacija i TV sučeljavanje bez Bože Petrova je jasno trebalo dati, i dalo, do znanja hrvatskoj javnosti da na političkoj sceni postoje dva elokventnija, (smije li se reći?) pametnija, politički iskusnija i dosljednija (ovdje se misli i na Milanovića) kandidata s neusporedivo značajnijom podrškom Hrvata i s neusporedivo stručnijim timovima za obavljanje izvršne vlasti, a koje gospodin Petrov ne želi za premijere već od njih traži “čvrsta jamstva” što opet božopetrovski “nije uvjetovanje” kao što božopetrovski ni “suradnja” nije “koalicija” ili kao što božopetrovski javnobilježnički dokumenti imaju istu težinu i značaj kao školske zadaćnice nekog polupismenog pučkoškolca.
Iako je, ponovimo, zajednička misao vodilja i Plenkovića i Milanovića bila TV sučeljavanjem pridobiti ili demotivirati za izlazak na izbore MOSTove birače, Milanović je uoči samog događaja iznenada dobio napad “čiste savjesti” i pozvao HRT da pozove i Božu Petrova na sučeljavanje. To nije bio nikakav spin, kako analiziraju hrvatski politički analitičari, nego doista zadnji pokušaj spašavanja predstojeće katastrofe, neuspjelo hvatanje za slamčicu spasa, odnosno trenutak kad je Milanović doista shvatio kako će sve dobiveno na MOSTu izgubiti na ćupriji i kako je sučeljavanje idealna prilika za Andreja Plenkovića da se prezentira hrvatskoj javnosti kojoj je dotad bio nepoznat njegov stil, stavovi, državnički potencijal.
Koliko je gospodin Plenković bio uspješan u tome najbolje mogu procijeniti gledatelji neopterećeni bilo kakvim vezama s duopolom. Kakva im je nakon par dana slika u mislima? Slika smirenog, nadmoćnog, čak lagano bahatog Plenkovića koji je političkog suparnika pogledao samo tu i tamo “e moj sinko” pogledom (najčešće se obraćao kamerama/javnosti), gotovo bez gestikulacije dok je Milanović stalno nervozno lamatao rukama, često uzbuđenu uzdisao i neprestano poput kakvog bijesnog psa zurio u Plenkovića i pri tome prečesto zaboravljao na hrvatsku javnost, kamere, moderatora… Sličio je na boksača pero lake kategorije koji se odlučio suprotstaviti teškašu pa oblijeće oko njega pokušavajući neizvedivo – pobijediti.
Najveća Milanovićeva greška, posljedica njegove samozaljubljenosti i nerealne übermensch autopercepcije (onaj hrvatski malo-veliko problem), a ujedno i treća dobivena bitka Andreja Plenkovića u ovom sučeljavanju, je pokušaj “ja mogu što zaželim” prilagodbe suparniku, pokušaj vođenja smirene, uljuđene, gotovo akademske rasprave. Dojam koji je ostavio, onaj koji se pamti, onaj bitan, nije vezan s hvaljenjem Linićevim uspjesima koje je izmamilo osmjeh gledateljima i barem nakratko im izbacilo daljince iz ruke: “Hej dođi… moraš ovo vidjeti, Milanović se hvali s Linićem!” Ne, onaj bitan dojam je da je Milanović izuzetno inteligentan psiho i/ili sociopata na kojeg je netko navukao preskupo odijelo kako bi na nepoznatom terenu, odnosno s na brzinu skrpanim novim imidžom dokazao da njegov suparnik nije nikakav Matrixov Neo. Ali pokazao je upravo suprotno – Plenković jest “taj”, a “uljuđeni Milanović” je samo tužni (oksi)moron.
Anto Magzan/PIXSELL
