Svi mi “obični smrtnici“, “sirotinja i Bogu teška” i “rođeni gubitnici” imamo nekakvog svog bookkeepera.
Nebitno je radi li se tu o nekom siromašku, asistentu nekog profesora nekog ekonomskog fakulteta koji se, moralan, nije htio umrežiti s “teamom” za izradu projekata, strategija, modela, koncepcija i programa za, na primjer, menadžersku edukaciju ili organizacijsko strukturiranje ili poslovno i korporativno upravljanje ili privatizaciju ili… ma dragi Bog zna za što još…
Ili, možda, o nekom drugom siromašku, talentiranom, ekonomski visokoobrazovanom rođaku ili prijatelju koji se igrom hrvatskih životnih (ne)prilika nije uspio realizirati u struci, niti blizu objektivnim sposobnostima, pa za male novce rudari po kontima još manjih trgovačkih društava riskirajući i ugled i radnu licencu rastezanjem propisa kako bi komitent-svetinja iskazao manju dobit (čitaj: platio manje poreza) na kraju obračunskog perioda. Ili je kod vas u pitanju netko s drukčijom, a opet, vrlo sličnom pričom… doista je nebitno.
Bitno je da svi mi, dakle, imamo nekakvog consiglierea koji nas u fušu (za domaća jaja i verduru… i pršut svako toliko) savjetuje o gospodarskim pitanjima – trebamo li ugovoriti kredit ili leasing, u EUR ili CHF ili HRK – ili nam, barem, samo izradi godišnju prijavu.
Zašto Ivan Lovrinović, uvaženi ekonomski stručnjak i ekonomski strateg MOSTa nije postao ministar gospodarstva iako je taj resor u MOSTovoj kvoti?
Imam i ja, srećom, jednog takvog s kojim sam, igrom slučaja, sjedio na kavi dok je predstavljan “Tim’s team” i kojeg sam, nakon što je budući premijer Tihomir Tim Orešković objavio imena članova vlade bez utjecajne MOSTove frakcije – Ivan Lovrinović, Ivica Mišić i Juro Martinović, upitao jedinu stvar koja me po ovom pitanju doista zanima (sada kad je jasno kako se novoformirana vladajuća koalicija, Domoljubne koalicije i MOSTa, pobrinula da ima dovoljan broj glasova potpore i bez navedenog trojca).
– Kako to, jebate, u “Tim’s teamu” nema mista za profešura Lovrinovića?
– Pazi da ti ne bi odgovorija… pa’š me odma stavit u novine.
– Oću! Al evo… bez imena, obećajen! Izmisli’ću ti i inicijale… Može li E.G.? Ka Ekonomski Guru?
Taština je vražja stvar… svladala bi ona i većeg muškardina od mog fušera. “Guru” je bila pogođena riječ, nije se predugo mislio…
– Aj dobro… al samo pod jednim uvjeton. Ne’š me pitat ni o šoldima za projekte ni kako su ga i zašto škartali iz Prstena pa sad ne može u Hadezejovu vladu. OK?
– Je si redikul! A šta bi te to pita kad tračeve znan bolje od tebe? Samo struka me zanima… samo struka ka i MOSTovce. Zanima me jel to znači da je oni načelnik, znaš oni…
– Tomislav Panenić?
– E, ti… šta je načelnik onog Tampo… Tompso… kako ono, jeben li ga!?
– Tompojevci.
– E, to! Jel to znači da će Tomislav Panenić, načelnik Tompojevaca, bit stručniji ministar gospodarstva od profešura Lovrinovića koji je samo na projektićima, usput budi rečeno, uprihodio nekoliko godišnjih proračuna tih Tampo… jebiga?
– Duža je to priča… vidi, ka prvo i prvo…
– Al molin te normalnim jezikon. Laičkin. Narodnin. Da te skužin… znan ja kako je kad se ti zaneseš, kad te pribaci…
Duboko udahne i napravi podužu pauzu pa nastavi tiho i profesorski književno, ali prilagođeno mojem uhu, uhu ekonomskog analfabete.
– Sve ti to, moj prijatelju, kreće od Europe. Europa je u ekonomskoj krizi, krizi koju su, istinabog, pokrenuli Amerikanci bankrotom braće Lehman davne 2008., ali još traje u perifernim, siromašnijim europskim državama, i kod nas naravno. I europskim liderima je sad već panika. Doduše, ne toliko zbog razloga koje će javno prezentirati, na primjer rasta nezaposlenosti, poglavito mladih, i sličnih stvari za mazanje očiju. Ne. Njih je strah ovog jačanja desnice koja je, po definiciji, euroskeptična i posljedičnog raspada EU.
Otpije par gutljaja vode, očito tražeći riječi i način s kojim će sugovorniku na maloj kavi pojasniti uzroke velike gospodarske krize.
– Do tad su u Europi tekli med i mlijeko. Najprije su uvođenjem eura 1999. heterogene ekonomije u mnogome nastupale kao jedna… evo na primjer Italija, ona se prije eura zaduživala po 13% godišnje, a onda je sletjela na samo 3%. To je pokrenulo ogromne tijekove novca iz bogatog centra EU u siromašnu periferiju. Povoljni krediti. A najveći dio tih kredita je išao u neproizvodni sektor, za potrošnju kućanstava i države. Dakle, ulagalo se u dobra koja ne mogu stvoriti dodatnu vrijednost za vraćanje dugova, što je, naravno, utjecalo na negativnost platne bilance. Nadalje, izvana financirana država je, politički, pokrenula i rast plaća – čitaj troškova proizvodnje – a koji su onda negativno utjecali na konkurentnost, i naravno na izvoz, pa opet dodatno na platnu bilancu… Ukratko, zatvoren je prvi začarani krug produbljivanja krize.
Opet otpije par gutljaja vode…
– Međutim, i takva politika ne bi dovela do ovako nagle krize da se zbog američke krize nije povećao strah kreditora i usporio priljev novca iz jakih država Eurozone u slabe. E sada tu treba biti pametan pa ustvrditi je li prije bila kokoš ili jaje. Ili, u stvari, ne treba… nije bitno. Kao pravi general poslije bitke mogu ti potvrditi da su pod utjecajem svjetske financijske krize kreditori počeli zavidavat špinu što je dovelo do rasta deficita proračuna država dužnika, pada BDPa, pada kreditnog rejtinga, skupljeg zaduživanja… To je drugi začarani krug. Jasno je da rapidno raste javni dug tih država. I naš, jer se zadužujemo po zlato kako bismo zadržali životni standard. Naši građani, prijatelju, nisu za nikakve reforme samo su preglupi da to shvate. Vidjet ćeš kako će reagirati kad prvi put dobiju po džepu…
Slušao sam cijelo vrijeme bez riječi. Nije mu smetalo, već je bio u zanosu.
– Što bi u ovakvoj situaciji napravila Jugoslavija? Odnosno, Narodna banka Jugoslavije. Kreirala bi novac, ili tiskala kako smo govorili. To se zove primarna emisija, i posudila bi ga povoljno državi da ova riješi probleme. Međutim Hrvatska narodna banka to ne smije. Po zakonu koji je nametnula EU. Ma ne bi to, da me krivo ne shvatiš, napravila samo Jugoslavija, ona je samo povijesno drastični primjer korištenja ovog klasičnog ekonomskog instrumenta koji se koristi kao odgovor na krizu, to ti je ta famozna, nama omražena, devalvacija… upravo je na specifičan način koristi i ECB. Drugi mogući ekonomski instrument zaštite od krize bi bilo postojanje kreditora kojeg ne interesiraju negativni ekonomski pokazatelji i koji nas financira s istom, povoljnom kamatom neovisno o svemu, vjerujući u pametno vodstvo, tradiciju, poslovni mentalitet stanovništva… Trebam li ti uopće reći da mi ništa od toga nemamo?
Počne podizati glas u uzbuđenju.
– Dakle, neovisno o protivnicima devalvacije, odnosno činjenici da bi nas jugokomunistički poslovni mentalitet, vjerojatno, svakako doveo u veliku gospodarsku krizu, činjenica je kako bi po nekim predviđanjima taj proces bio do pet puta sporiji, a u dobivenom bismo se periodu možda i izvukli. Prijatelju moj… grlom u jagode proces pristupa i, u konačnici, ulazak u EU, odnosno, posljedično, gubitak dijela monetarnog suvereniteta HNBa nam je pojačao i ubrzao, a možda i generirao, gospodarsku krizu!
Otpije par gutljaja vode i nastavi tiho i smireno. Još uvijek književnim jezikom.
– Ali tu smo gdje smo i treba se prilagoditi pravilima igre, a ne žaliti za prolivenim mlijekom. Ne smiješ razmišljati o devalvaciji dok ti je stanovništvo zaduženo šezdeset milijardi kuna za stanove i još toliko za umjetno pumpanje standarda, za preskupe automobile, ljetovanja, zimovanja, izlaske, televizije, namještaj… ali pazi, sedamdesetak posto tih kredita je vezano za stranu valutu. Ako Lovrinović razmišlja o devalvaciji, što prvo eksplicitno negira pa najavama reformi implicira, a ne želi osiromašiti državu i građane, koga će osiromašiti? Nekog mora… pa banke, naravno. Zato i nije u vladi. Vjerojatno u današnjoj Hrvatskoj nema što tamo ni tražiti.
– A ka guverner Haenbeja?
– Mene si naša, a!? … Odjebi ti, prika moj!
Davor Puklavec/PIXSELL
